Sjevernočakavski ili ekavskočakavski dijalekt, jedan od autohtonih istarskih dijalekata hrvatskog jezika.

Prije velikih migracija, na kraju XV. i poč. XVI. st., predmigracijski čak. govori prostirali su se na cijelom istar. prostoru (izuzev Buzeštinu), na najsjevernijem dijelu Hrvatskoga primorja do Bakra te na Cresu i sjevernološinjskom području.

Nakon migracija te unutrašnjih ratova i različitih pošasti koji su poharali domaće stanovništvo, područje ekavskih govora u Istri suženo je na njezin središnji i sjeveroist. dio. Danas se ekavski čak. govori prostiru u središnjem istar. području do krajnjih točaka pazinskoga tipa: govora Trviža i Heka do Tinjana. Otuda sjevernije od Kaldira do Brkača nastavlja se krak motovunskih govora smještenih južnije od Mirne. Najistočnija je točka pazinskih govora ekavski dio Gologoričkoga Dola. Sjeveroistočnije se, počevši od Paza, na njih nadovezuju boljunski govori, koji na istoku završavaju govorom Vele Učke, na sjeveru Semićem te na zapadu Lesišćinom. Od Bazgalja, najjužnije pazinske točke, nastavljaju se žminjski govori s krajnjim točkama: na sjeveru Pamićima, zapadu Vidulinima, jugu Šivatima i istoku Domijanićima. Prostor središnjih istar. govora održao se na jugu istočno od Raše, tj. na Labinštini koja sa zap. strane dopire do rijeke Raše, a zahvaća sve govore u unutrašnjosti i uz obalu, a sjeveroistočno se povezuje sa sjeveroistočnim istar. govorima na mjestu gdje završava i sjev. prostor Labinštine (Ružići, Kraj Draga, Juražini, Ržišće, Vozilići, Plomin i Zagorje). Ekavski su govori na trima pravcima od lijeve obale Rječine: jugoistočnim se krakom sjeveroistočni istar. govori nastavljaju do središnjih istar. govora, a sjeveroistočni govori istoga poddijalekta dopiru do krajnjih ekavskih točaka: Brdca, Rupe, Lipe i Škalnice, zaobilaze brgudske ikavsko-ekavske govore i zahvaćaju sve kastavske govore prema obali (od Breze, Marčelja, Saršona, Drenove, Brašćina-Pulca). Ekavski se govori prostiru na otoku Cresu te dijelu sjevernoga Lošinja (Nerezine i Sveti Jakov). Od obale Rječine ekavski se govori produžuju istočnije, uz more, zahvaćajući uzmorski prostor od Trsata do Bakra te govor Crikvenice, odvojen ikavsko-ekavskim govorima primorskoga ikavsko-ekavskoga poddijalekta, a u zaobalju se nastavljaju između dviju ikavsko-ekavskih skupina govora: grobničkih govora, koji s istočne strane zarubljuju istoimenu skupinu (Orehovica, Buzdohanj, Mavrinci), i govora koji se šire od obale prema kopnenom primorskom dijelu južne crte Kraljevica–Bakarac–Hreljin, do najsjevernije točke Mrzle Vodice. Uzevši kao kriterije za klasifikaciju odraz jata (ě), akcentuaciju te prevagu određenoga tipa sklonidbe, Silvana Vranić podijelila je sjevernočakavske ili ekavskočakavske dijalekte u četiri poddijalekta: sjeveroistočni istarski poddijalekt, središnji istarski poddijalekt, primorski i otočni poddijalekt.

Sjeveroistočni istarski poddijalekt. Fonološko-fonetske značajke. Govori toga poddijalekta imaju dosljedni ekavski refleks jata u korijenskim leksičkim (belit, oreh, peteh), tvorbenim (kudeja, kipet, zadet) i relacijskim morfemima (dativ i lokativ jed. imenica ženskoga roda konobe, maške, lokativ jed. imenica muškoga i sr. roda drve/dreve, kolene). U rubnim govorima uvećan je broj korijenskih leksičkih (cidilo, dičica), tvorbenih (sopila, korin) te relacijskih ikavizama (dativ i lokativ jed. rodbini, ženi, svekrvi). Starojezični poluglas ∂ ugl. se realizira kao a (lakat, magla, sanja). U govoru Saršona, Marčelja, Kalca, Grabrove, Kraja i Svete Jelene glas a zatvorene je, a u Brdcu ∂ neizmijenjene artikulacije. Protojezični prednji nazal ę iza palatala ostvaruje se kao a (jazik, jačmik), osim u rubnim govorima (Lipa, Rupa, Brdce: jezik, počet, žeja). Protojezični stražnji nazal ǫ u svim se govorima ostvaruje kao u (muž, put, muka), osim u Brdcu gdje se zamjenjuje samoglasnikom o (klopko, vozijo, so). Protojezični i starojezični fonem  u gotovo svim sjevernočakavskim govorima slijedi općehrvatsku jednadžbu , ǫ > samoglasnik; u svim je govorima  zamijenjeno s u (sunce, jabuka, vuk), osim u Brdcu, gdje je zamijenjeno samoglasnikom o ili sekvencijom ou. U većini govora toga poddijalekta ostvaruje se pet temeljnih samoglasnika u naglašenim slogovima, ali i u prednaglasnom i zanaglasnom slogu. U manjem broju krajnjih govora toga poddijalekta izgovor je samoglasnika izmijenjen (zatvoren izgovor ā u govorima s nižim stupnjem rubnosti, a zatvoreni i reducirani samoglasnici u govorima s višim stupnjem rubnosti – Brdce, Rupa). U slijedu s nazalom izgovor samoglasnika ne mijenja se u većini govora, osim u južnim govorima toga poddijalekta (Sušići, Grabrova, Kalac). Finalno slogovno l ostaje neizmijenjeno u većini mjesnih govora (pol, vesel, puknil), u govoru Rupe realizira se kao ṷ (poṷ, postoṷ) u finalnom slogu i kao v (pavci, kovci) u medijalnom slogu, a u Brdcu s promjenom l > ou > au na dočetku unutrašnjih slogova (koṷci, paṷci). Fonem l´ ostvaruje se kao j, osim u idiomu Lipe i susjednih mu rubnih govora, gdje se izgovara kao l´. Fonem v reducira se ispred šumnika i sonanta u protojezičnoj i starojezičnoj skupini v∂ (< vъ, vь) u funkciji prefiksa (nuk, nutra). U skupinama s r ili s  u istom ili sljedećem slogu v se reducira (rebac). Protojezični prijedlog vъ ostvaruje se kao v/ va/ ø. Protetski konsonanti v i j, osim u primjerima fonemizacije  u protojezičnom razdoblju, ne ostvaruju se u novim položajima u većini govora toga idioma. U novim položajima ostvaruju se u rubnim govorima (Jive, jigraju, jime). Starojezični prijedlog vy zadržan je samo u reliktima (vilest: izići). Za taj je idiom karakteristično dosljedno obezvučenje zvučnih suglasnika u dočetcima finalnih slogova (medvet), u dočetcima unutrašnjih i finalnih slogova v > f (ofčar, sirof), a u dočetcima finalnih slogova g > h (breh).

Naglasni sustav u većini je mjesnih govora zadržao najarhaičnije stanje – stari tronaglasni sustav s prednaglasnim i zanaglasnim dužinama. Stariji tronaglasni sustav s ograničenjem za ostvaraj akuta na otvorenom zadnjem slogu i sa sustavnim nenaglašenim dužinama ostvaruje se u govoru Rukavca, a isti sustav s ograničenjem za ostvaraj akuta na otvorenom zadnjem slogu i sa sporadičnim zanaglasnim dužinama u Voloskom i Opatiji. Stariji dvonaglasni sustav s čakavskim akutom kao slobodnom inačicom â (dugosilaznoga akcenta) na razini govora i bez zanaglasnih dužina u govoru je Martine, Sv. Jelene, Zagora i Brseča. Stariji dvonaglasni sustav bez nenaglašenih dužina zabilježen je u Lipi. Govorima Škalnice, Rupe i Brdca svojstven je noviji dvonaglasni sustav bez sačuvanih prednaglasnih i zanaglasnih duljina i s parcijalnim pomakom siline.

Oblici. U većini govora toga poddijalekta u relacijskim morfemima za genitiv jed. te za nominativ, akuzativ i vokativ mn. imenica ženskoga roda a-osnova prevladao je morfem i (duši, jabuki, sestri). Morfem za instrumental jed. imenica i imeničkih riječi ženskoga roda ostvaruje se kao un (našun sestrun – u svim središnjim govorima) te kao o (zas sosedo, z mojo sestro – u Brdcu). U genitivu mn. imenica muškoga i sr. roda prevladavaju morfemi ø (mladić, miš) i i (seli, miši), u dativu prevladavaju on i en i sporadično se javljaju un, in i an, u lokativu prevladavaju eh i ih, a sporadično je ah (u Tuliševici); u instrumentalu prevladava i i sporadično se javlja imi (u Brdcu).

Središnji istarski poddijalekt. Fonološko-fonetske značajke. Refleks jata sustavno je ekavski. Povećan broj ikavizama u tvorbenim i relacijskim morfemima zabilježen je u rubnim govorima toga poddijalekta (Kaldir, Bartol, Brkači). Starojezični poluglas ∂ ostvario se kao a (lakat, magla, sanja). Protojezični prednji nazal ę iza palatala realizira se kao a (jazik, jačmik, žajen); u Tinjanu je zamijenjen samoglasnikom e (jezik, ječmik, počet). Protojezični stražnji nazal ą ostvario se trojako, kao u, o i a. Protojezični fonem  u većini je govora zamijenjen s u, a u krajnjim zap. labinskim govorima dvojako: o (boha, soza) ili u (sunce, vuk). Za žminjske i pazinske govore (izuzev Tinjan), dio boljunskih govora te motovunskih rubnih ekavskih govora karakterističan je ostvaraj dvoglasa ie (bielit, bliedet), uo (zduolon, postuol), a ostvaraj ạ/oa za govore Gologoričkoga Dola, Škopljaka i Gračišća, dio boljunskih govora, motovunski govor Zamaska te sve labinske govore izuzev Voziliće i Plomin, gdje se realizira o < ā. U slijedu s nazalom izgovor se samoglasnika mijenja u nekoliko ostvaraja pod različitim uvjetima: kao ∂ą od ā iza nazala (u svim žminjskim govorima); kao ∂ą ili ∂ od ā iza nazala i ispred nazala u dijelu pazinskih govora te dijelu boljunskih govora; kao ∂ą ili ∂ ispred i iza nazala neovisno o dužini samoglasnika a u nekim pazinskim govorima (Lindar, Heki) i boljunskom govoru Paza. Samoglasnik a ostaje bez promjene u slijedu s nazalom u govorima naselja udaljenijih od središta poddijalekta, u labinskim govorima te u govoru Vele Učke. Finalno slogovno l u jed. muškoga roda glagolskoga pridjeva radnoga u svim se govorima reducira, osim u krajnjim ist. idiomima. U boljunskim je govorima redukcija zahvatila i kategoriju finalnoga sloga imenica, pridjeva, priloga. U govorima s višim stupnjem rubnosti reducirano je finalno slogovno l i na dočetku unutrašnjega sloga. Fonem ļ dio je suglasničkoga sustava većine govora toga poddijalekta. U svim se govorima toga dijalekta reducira inicijalno v u skupini s r ili s r u istom ili sljedećem slogu. Protojezični prijedlog vъ ostvaruje se kao v/va/ø. Protetsko se j (osim u primjerima fonemizacije  u protojezičnom razdoblju) u novim položajima ne ostvaruje sustavno u većini govora. Ono se u novim položajima ostvaruje ispred prednjih samoglasnika, a protetsko se v ostvaruje ispred samoglasnika stražnje artikulacije u nekim leksemima u labinskim govorima (vumra). Protojezični prijedlog vy zadržan je u izmijenjenu obliku kao vi u dijelu leksema (vikopat). Za taj idiom karakteristično je obezvučenje zvučnih suglasnika; u dočetcima finalnih slogova dosljedno (pot), u dočetcima unutrašnjih i finalnih slogova v > f (črf), a u dočetcima finalnih slogova g > h (bubreh) u većini govora toga poddijalekta.

Naglasni sustav. Stari tronaglasni sustav s prednaglasnim dužinama svojstven je svim žminjskim govorima, a od pazinskih govoru Pazina, Berma i Heka. U drugim je pazinskim i svim boljunskim govorima zavinuti akcent slobodna inačica dugosilaznoga naglaska. Naglašenija je tendencija prenošenja siline s otvorenoga zadnjeg sloga na prednaglasnu dužinu u imenica ženskoga roda u Trvižu. Stariji se dvonaglasni sustav bez prednaglasnih i zanaglasnih dužina čuva u motovunskim govorima (Brkaču, Zamasku i Bartolu) te u sjev. labinskim govorima. Noviji dvonaglasni sustavi s parcijalnim pomakom siline, bez prednaglasnih i zanaglasnih dužina, zabilježeni su u govoru Kaldira i Tinjana (sa sporadičnim prednaglasnim duljinama).

Oblici. U relacijskim morfemima za genitiv jed., nominativ, akuzativ i vokativ mn. imenica ženskoga roda a-osnova prevladao je alomorf nepalatalne sklonidbe bez obzira na dočetak osnove; i je načelno u svih imenica osim u onih s dočetkom c; u genitivu jed. morfem je i, a u množinskim oblicima osim češćeg morfema i javlja se i morfrem e u imenica s dočetkom -ica, -ina, -ija u žminjskim govorima. Palatalni alomorf e jedna je od razlučnica pazinskih i žminjskih govora unutar središnjega istar. poddijalekta. Morfem za instrumental jed. imenica i imeničkih riječi ženskoga roda ostvaruje se novim oblikom on u većini govora (tvojon ženon), bez naknadnih inovacija, poput u u sjeverozap. labinskim govorima, odn. o u preostalim labinskim govorima i rubnim boljunskim govorima. Realizacija un (u instrumentalu imenica muškoga i sr. roda) zabilježena je u Vozilićima i Plominu. U genitivu mn. imenica muškoga i sr. roda u najvećem broju govora toga poddijalekta alterniraju ø morfem i i. Relacijski morfemi u dativu, lokativu i instrumentalu mn. imenica muškoga i sr. roda u manjem broju govora toga idioma čuvaju neizmijenjene oblike nakon redukcije starojezičnoga poluglasa i realizacije jata, a u većem dijelu teže ujednačivanju s oblicima istih padeža imenica ženskoga roda.