Dukić, Ante, književnik (Jurjenići kraj Kastva, 18.X.1867. - Zagreb, 8.XII.1952.).

Prvotno se školovao u Kastvu, a učiteljsku školu završio je u Kopru. Od 1895. do 1905. učiteljuje na Krku, u Kastvu i Gorici. Na osobni je zahtjev prvi put umirovljen 1915.

Tijekom I. svjetskog rata unovačen je u Gradcu (Grazu), a u Goricu se vraća 1919. Ne dočekavši ni talijansku ni austrijsku mirovinu, godine 1923. otišao je u Zagreb te učiteljevao u Samoboru i kraće vrijeme radio u zagrebačkoj Nakladi školskih knjiga, da bi 1925. bio konačno umirovljen.

Za službovanja u zavičaju, uglavnom na Kastavštini, bio je aktivan u društvenom životu, skladao je i bio zborovođom, zatim godinama tajnikom Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri sa sjedištem u Kastvu. U Matuljima je utemeljio Crkvenu družbu, bio na čelu učiteljske udruge, istraživao pretpovijesne lokalitete svoga kraja itd. Recenzirao je školske udžbenike, napisao čitanku, interesirao se za prosvjetnu problematiku. Gnjev i prosvjede prosvjetara kao i šire javnosti izazvao je brošurom u vlastitom izdanju Zar i učiteljicam istu plaću? (1895.).

U književne vode ušao je 1880-ih pjesmama na stranicama Naše sloge, potom objavljivao crtice i pripovijesti u zagrebačkom Obzoru, Hrvatskoj, surađivao u Narodnoj prosvjeti, Mladom Istraninu, Balkanu itd. Nakon gotovo četiri desetljeća razmjerne književne šutnje, 1925. (novija izdanja 1981. i 1990.) objavio je svoje danas najpoznatije djelo, roman Iz dnevnika jednog magarca, preveden na slovački (1928.), engleski (1931.) i talijanski (1944.), a poljski i njemački prijevod ostali su u rukopisu. Autor djelo naziva "uzgojno-rodoljubivom pripovijesti", a kritika satiričnopoučnom, antimemoarskom, alegorijskom prozom, humorističnim romanom i sl. Magarac je, dakako, tek sinonim i personifikacija.

Piše prozu anakronih prosvjetiteljskih narodnjačkih ideja, bez vizije socijalnih promjena vrlo modernu i zanimljivo strukturiranu: neočekivana formalnog postupka i fabule prožete ili isprekidane dnevničkim zapiscima koji interpretiraju priču, u konačnici čvrsto uklopljenih detalja. Satirična pjesma Nedužna priča o nevinom futurizmu (1926.) prošla je nezapaženo, a najpriznatiji su mu bili aforizmi pod naslovom Pogledi na život i svijet (1929.), objavljeni i na ruskom (1937.), češkom (1942.) i njemačkom jeziku (1942.). Zbirku pjesama Od osvita do sutona (1932.) posvetio je biskupu Jurju Dobrili, a pjesma Hram iz te knjige prepjevana je na petnaest jezika.

Prilog polemici 30-ih godina XX. stoljeća o sudbini čakavice u hrvatskoj književnosti dao je pjesmama Marija Devica (1935.) i Naš domaći glas (1936.). Potkraj spisateljske karijere u Slovačkoj mu je tiskan Izbor iz radova (Výbor z prac A. Dukića, 1937.), potom satire i karikature Slike i prilike (1937.) te poema Zov Kvarnera (1944.). Zastupljen je u ponekoj antologiji, a neke su mu tekstovi uglazbljeni kao zborske i solo pjesme, primjerice Ivan Matetić Ronjgov.