Crveni otok, lijevo Sveti Andrija, desno Maškin

Crveni otok (Sveti Andrija i Maškin) kraj Rovinja

Crveni otok (tal. Isola Rossa), suvremeni nesonim (ime otoka) za dva prevlakom spojena otočića u rovinjskom arhipelagu - sjeverni Sveti Andrija (tal. Sant'Andrea di Sera) i južni Maškin (tal. Maschin), a u uporabi je od sredine druge polovice XX. st.

U službenoj nomenklaturi unatoč umjetnom spoju ti se otočići tretiraju odvojeno, s time da se onda naziv Crveni otok rabi za Sv. Andriju.

Zajednički opseg im je 3,1 (ili 3,3, ovisno o izvoru) km, površina 23,3 (ili 24) ha. Pokriveni su gustom sredozemnom vegetacijom, koja je dijelom posađena krajem XIX. i početkom XX. st., ali su i ranije bili poznati po bogatoj flori. Na njima uspijeva više od 180 biljnih vrsta. Orkansko nevrijeme uništilo je u ljetnoj oluji 14.VII.2002. veći dio stoljetne borove šume.

Sveti Andrija je bio naseljen u prapovijesti, kao i u antičko doba (ostatci rimskih zidova vidljivi su u moru). U VI. st. na otoku je ravenski nadbiskup sv. Maksimijan osnovao benediktinski samostan, kojemu je dodijelio posjede i na kopnu oko Rovinja (darovnica iz 547.). Tada se nazivao Insula Serra.

U vrelima se nakon VI. st. samostan spominje 858. i zatim do XIII. st., kada je vjerojatno napušten. Od predromaničke crkve (IX. st.) sačuvan je samo središnji dio s kupolom, koji je u XIX. st. uklopljen u dio stambene vile. Na zidovima su do sredine XX. st. bili sačuvani tragovi fresaka iz karolinškog razdoblja, danas jedva vidljivi. Od XV. st. držali su ga franjevci opservanti, a prvim gvardijanom drži se sv. Ivan Kapistran, koji se spominje u pismu pape Nikole V. od 17.XII.1453. Samostan je ukinut 1809. te je 1820. prodan i pretvoren najprije u uljaru, a potom i u cementaru, pa je zvonik preuređen u dimnjak.

Otok je 1890. kupio barun Georg Hütterott, koji je obnovio zgradu samostana i pretvorio je u svoju rezidenciju, a sačuvani dio predromaničke samostanske crkve postao je ponovno kapelom. Obnovio je staze i cjelokupnu vegetaciju sađenjem mnogobrojnih novih i autohtonih biljaka. Od 1893. do 1904. zasađeno je nekoliko stotina borova. Na otoku su do 1914. boravili mnogobrojni pripadnici austrijske i ugarske aristokracije, kao i članovi carske obitelji (nadvojvoda Karlo Stjepan, nadvojvotkinja Marija Terezija, nadvojvotkinja Stefanija i dr.).

Između dvaju svjetskih ratova otok je propadao, a nakon 1945. nacionaliziran je i poslije pretvoren u turistički kompleks. Izgrađen je veliki hotelski kompleks (hotel Istra izgrađen je 1969.), a starije Hütterottove zgrade iskorištene su za razne namjene. Zapušten, početkom 1990-ih ponovno je privatiziran (danas su ugostiteljsko-turistički objekti u sastavu rovinjske Maistre) te se sustavno obnavlja u arhitektonskom i hortikulturnom pogledu.

Na otoku je više plaža, većinom kamenitih, ali i uvala s oblucima, a spojna prevlaka s Maškinom iskorištena je za pošljunčanu plažu. Najposjećenije su one na južnoj strani otoka u blizini hotela, pored kojih su restoran, bazen, mini golf i drugi sadržaji.

Na Maškinu su plaže kamenite ili stjenovite s manjim uvalama, a na njima se češće okupljaju naturisti. Na otočiću je i snack bar, a ispresijecan je uređenim šetnicama.

Za nautičare na Sv. Andriji postoji manja luka.

Komentari

    Trenutno nema objavljenih komentara.

Ostavi komentar

* Slanjem komentara prihvaćate Pravila obrade Vaših osobnih podataka (e-mail i IP adresa). cancel reply


Literatura

Branko Fučić, „Karolinška zidna slika iz crkve Sv. Andrije na otoku kod Rovinja“, Bulletin JAZU, 1965., 1–3.

Slučajna natuknica

Prešnica