Zlatić, Slavko

Zlatić, Slavko, dirigent i skladatelj (Sovinjak, 1.VI.1910 – Pula, 27.X.1993). Studij glazbe započeo je na konzervatoriju »Giuseppe Tartini« u Trstu, kompoziciju je diplomirao 1934. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. B. Berse. Nakon diplome zaposlio se 1937. u Sušaku, djelovao kao gradski kapelnik i ravnatelj glazbene škole te dirigent orkestra Glazbenoga društva i Pjevačkoga zbora »Jeka s Jadrana«. God. 1941. otišao je u Zagreb, gdje nastavlja s radom na ondašnjemu Hrvatskom državnom konzervatoriju te preuzima vodstvo Hrvatskog pjevačkog udruženja »Lisinski«. 

U ratnim godinama bio je dirigent zbora Centralne kazališne družine ZAVNOH-a. U prvome poratnom razdoblju nalazi kratkotrajno namještenje u Rijeci, a zatim 1946. prelazi u Zagreb, gdje djeluje kao dirigent Zbora radiotelevizije, glazbeni urednik Radio Zagreba te profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji. U Istru se zauvijek vraća 1965. U Puli djeluje kao ravnatelj Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, znanstveni suradnik etnomuzikolog Sjevernojadranskoga instituta JAZU, predaje na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji i posvećuje se prikupljanju folklornog glazbenog gradiva. Na Radio Puli, ondašnjoj područnoj stanici Radio Zagreba, uređuje i vodi cikluse emisija ozbiljne glazbe Razvoj muzike jugoslavenskih naroda od početaka do danas, Muzička putovanja, Razvoj opere te ciklus na talijanskom jeziku Grandi cantanti d’opera. Posebnost netemperirane istarske ljestvice bila je osnovni pokretač stvaralaštva S. Zlatića, koji je već u djetinjstvu pokazivao veliko zanimanje za narodne instrumente i melodije. Proučivši teorijske i praktične dosege u istraživanju istarske narodne glazbe svojega uzora i prijatelja I. Matetića Ronjgova, njegove vokalne stilizacije istarskih tema proširuje i na instrumentalne. Zaodijeva ih u odgovarajuće harmonijsko ruho modalnih ljestvica, koje jedino i odgovaraju obilježjima netemperiranog istarskog dvoglasja. U svojem se stvaralaštvu pretežito oslanja na obilježja istarsko-primorske folklorne glazbe, stvarajući na temelju svoje izvorne glazbene zamisli u narodnom duhu. Ostavio je u naslijeđe oko 120 skladbi. Područje njegova rada pretežno su manji oblici: zborski radovi, popijevke za solo glasove uz glasovir te komorne i kraće orkestralne skladbe, od kojih valja istaknuti Balun za obou, engleski rog, alt-saksofon i fagot (1936), Tri simfonijska plesa za komorni orkestar (1934–39), Istarsku suitu za mješoviti zbor (1934), kantatu Grudo Motovunska (1945), Duhački kvintet (1936., revidiran 1950) i Pazinska zvona za orkestar (1975). Zlatić je od 1957. do 1962. bio predsjednik Saveza kompozitora Jugoslavije; bio je član mnogih stručnih odbora, izaslanik Međunarodnoga savjeta za glazbu pri UNESCO-u, organizator mnogobrojnih smotri kulturno-umjetničkih društava te agilni podupiratelj afirmacije djela domaćih autora. Dobitnik je mnogih nagrada i odlikovanja, među kojima je i Nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor«, 1979. Ostavština S. Zlatića čuva se u Državnome arhivu u Pazinu te na Filozofskome fakultetu u Puli, gdje je u prosincu 2003. jedna dvorana nazvana njegovim imenom, s prigodnim postavom njegova glasovira, radnog stola, predmeta i rukopisa.

LIT.: A. Tomašek, Kronika života i rada, Poreč 1985; Zbornik 3. međunarodnog muzikološkog skupa »Iz istarske glazbene riznice« (posvećen S. Zlatiću), Novigrad 2003.

L. Duraković, Istarska enciklopedija