Zaštita okoliša

Zaštita okoliša, zaštita prirodnoga čovjekova okruženja (zraka, tla, vode i mora, klime, biljnog i životinjskoga svijeta) u ukupnosti uzajamnoga djelovanja, te kulturne baštine kao dijela okruženja koje je stvorio čovjek.

 

U RH je 1994. donesen Zakon o zaštiti okoliša, kojim su uređena temeljna načela hrv. pravnoga poretka o zaštiti okoliša. Tijekom 1990-ih doneseni su i cjeloviti zakoni o zaštiti prirode, zaštiti zraka, postupanju s otpadom i upravljanju vodama, a 2002. Nacionalna strategija zaštite okoliša te Nacionalni plan djelovanja na okoliš. Učinkovitost zaštite okoliša osiguravaju Hrvatski sabor, Vlada RH te predstavnička i izvršna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva središnje je tijelo državne uprave, koje obavlja upravne i druge poslove što se odnose na opću politiku zaštite okoliša. Radi učinkovitoga provođenja politike zaštite okoliša osnovana je 2002. Agencija za zaštitu okoliša, koja prikuplja, ujedinjuje i obrađuje podatke o okolišu te izrađuje izvješća o njemu. Program zaštite okoliša u županijama donose skupštine, a za pojedina uža područja grada ili općine takve programe donosi gradsko, odnosno općinsko vijeće. Za ostvarivanje zaštite nužno je praćenje kakvoće okoliša te promjene njegova stanja, praćenje prirodnih i drugih pojava, te sustavno mjerenje emisija (ispuštanje onečišćujućih tvari u okoliš) i imisija (unošenje onečišćujućih tvari u neki medij, primjerice atmosferu).

Mjerenje kakvoće zraka u Istarskoj županiji započeto je 1982. u Puli. Osim u Puli, danas se kakvoća zraka mjeri u Umagu, Labinu (Most Raša i Koromačno) te Plominu. Na svim se mjernim postajama mjeri koncentracija sumporova dioksida, dima i ukupne taložne tvari, u Puli i Plominu mjeri se još i koncentracija dušikova dioksida, a u Plominu se u ukupnoj taložnoj tvari mjeri koncentracija metala kadmija, olova i talija. Rezultati mjerenja pokazuju poboljšanje kakvoće zraka u naseljima u usporedbi s poč. 1990-ih. Koncentracije sumporova i dušikova dioksida manje su od preporučenih vrijednosti, što pokazuje da je stanovništvo u okolici mjernih postaja bilo izloženo zraku I. kategorije kakvoće prema Zakonu o zaštiti zraka i Uredbi o preporučenim i graničnim vrijednostima kakvoće zraka.

Praćenje kakvoće površinskih voda rijeka Dragonje, Mirne, Raše, Boljunčice i Pazinčice provodi se sustavno od 1980., a akumulacija Butonige prati se od 1990. Odstupanja od zahtijevane vrste vode, prema Državnom planu za zaštitu voda i Uredbi o klasifikaciji voda, najčešće se pojavljuju u slučaju hranjivih tvari i mikrobioloških pokazatelja. Praćenje kakvoće podzemnih voda, tj. izvora i bunara uključenih u vodoopskrbu, provodi se od 1983. Iako je njihova kakvoća većinom unutar maksimalno dozvoljenih koncentracija, ona se zbog čovjekova utjecaja pogoršava. Posebno su ugroženi izvori na području Pule zbog utjecaja poljoprivrede, stanovništva i industrije. Uzrok onečišćenja obalnoga mora unos je onečišćujućih tvari s kopna preko vodotokova te komunalnih i industrijskih ispusta. Najveći dio unosa dušika i fosfora ostvaruje se vodotokovima, a najmanji industrijskim ispustima. U obalnom pojasu velik dio onečišćenja donose podzemne vode, koje izbijaju iz podmorskih vrela (vrulje). Njihov udio u ukupnom unosu s kopna ne može se točno procijeniti, no izračuni pokazuju da su odgovorne za dvostruko veći unos dušika i fosfora nego ispusti i vodotoci zajedno. Prema stupnju eutrofikacije najosjetljivija su područja Limski zaljev (zbog znatnog utjecaja podzemnih voda) i pulska luka (zbog neprikladne vodoodvodnje i pročišćavanja otpadnih voda). Na onečišćenje zap. obale Istre povremeno utječu i vode rijeke Pad. Kakvoća mora na plažama kontinuirano se prati od 1988., a od 1996. prati se u skladu s Uredbom o standardima kakvoće mora na morskim plažama. Postotak plaža koji udovoljava propisanim kriterijima vrlo je visok, a zadnjih se godina (1999−2004) kretao u rasponu od 97,5% do 99,5%. Praćenje kakvoće zraka, voda i mora provodi Zavod za javno zdravstvo Istarske županije.

Na području Istarske županije osam je službenih odlagališta, s 1760000m3 odloženog otpada, od čega se 89% nalazi na velikim odlagalištima: Cere (Sveta Nedelja), Donji Picudo (Umag), Jelenčić (Pazin), Kaštijun (Pula) i Lokva–Vidotto (Rovinj). Sedam komunalnih poduzeća brine se za organizirani dovoz komunalnog i neopasnog tehnološkog otpada u skladu sa Zakonom o komunalnom gospodarstvu i Zakonom o otpadu. Ljeti se broj stanovnika povećava do 75%, što znatno pridonosi povećanju ukupne količine otpada. God. 2000. na području županije bilo je prijavljeno 223,74t opasnog otpada, koji se privremeno skladišti ugl. na mjestu nastanka, a potom se pretežito zbrinjava izvozom.

U RS z.o. uređena je Zakonom o varstvu okolja iz 1993., koji uređuje zaštitu životnog i prirodnog okoliša, uporabu prirodnih dobara te usmjerava razvojne procese i zahvate u prostoru na način kojim se poštuje uravnoteženost razvojnih i okolišnih potreba. U slov. je zakonu zasebno izložena zaštita prirodnih dobara (prirodna javna dobra, prirodni izvori, prirodne vrijednosti i prirodna bogatstva), jer je određeno da se za upravljanje prirodnim dobrima, njihovu uporabu ili iskorištavanje može dodijeliti koncesija. Ocjena stanja okoliša u RS izložena je u Nacionalnem programu varstva okolja, koji je Državni zbor prihvatio 1999. Osim ocjene stanja, program donosi i ocjenu promjena, osnovne ciljeve zaštite i akcijski program do 2008. godine.

M. Šućur, R. Turk