Kozarstvo

Kozarstvo, uzgoj domaće koze (Capra prisca Adameta), preživača iz velike skupine parnih papkara. Koze potječu s brdovitih područja sr. Azije, prostranih obronaka Himalaje. Pripitomljene i udomaćene, šire se po cijeloj Europi, u poč. osobito po Sredozemlju, pa tako i istar. poluotokom.

Lako se i brzo prilagođuju različitim životnim uvjetima, brste gotovo bezvrijednu hranu, koru, svježe i suho lišće, mladice različitoga raslinja. Osim mlijeka i mesa, od njih se dobiva vrlo cijenjena koža ševro (franc. chevreau) za izradbu rukavica, kožne galanterije i dr., te kozja dlaka (kostrijet), a njihovim izmetom organska tvar na ispasištima. U franc. se gospodarstvu k. svrstava u ekološku proizvodnju hrane i gnojiva, a koze drže zaštitnicama od požara. U Istri su od davnine gotovo sve seljačke obitelji držale koze – »krave« siromaha, hraniteljice. Unatoč tomu što je ta životinja već odavno proglašena i istar. simbolom, u statističkim se popisima malo iskazivala, a vrlo je često, zbog zakonskih propisa, popisivana među ovcama. U razdoblju 1869–1910. prosječni je broj koza godišnje iznosio 1833 grla, i to pretežno plemenite sanske pasmine, švic. podrijetla, križane (bez uzgojnoga programa) s ovdašnjom kozom. U prvoj pol. XX.st. dvjema upravnim odlukama kozarstvo je gotovo uništeno. Prvo je odlukom austr. uprave za poljoprivredu i šumarstvo 1900. izrijekom zabranjeno držanje koza. Savezna skupština FNRJ 1945. zakonom je zabranila njihovo držanje, iako je istodobno propisala načine, mogućnosti i pasminu (sanska) uzgoja. U oba je slučaja opravdanost mjera obrazložena sprječavanjem šteta što ih koze mogu nanijeti šumarstvu i dr. nasadima. U Istri je njihovu iskorjenjivanju pridonijela i pojava bruceloze, tj. zoonoze malteške groznice (1944). Laboratorijskim krvnim nalazima tada se pokazalo kako su koze u velikom postotku pozitivne na zarazu, tj. da su kliconoše. S potporom lokalnih vlasti pokušalo se 1960-ih obnoviti kozarstvo, i to u stadima srednje veličine. Tada je, među ostalim, Marijan Jamšek osnovao u Novom Briču (gornja Bujština), a poslije na lokalitetu Fontanelle (na ušću Dragonje) stado od 80-ak grla sanskih koza i križanaca. Zbog teškoća oko prodaje proizvoda, farma je prestala s radom 1982. Prvu farmu u Istri (i Hrvatskoj) koja neprekidno djeluje od 1962. osnovali su Miroslav i Jutta Haber u Rovinju, na lokalitetu Val de Lesso. Stado ima 80-ak grla plemenite njemačke srnaste, izrazito mliječne i pašne pasmine. Vlasnici su na izložbi Vinistra u Poreču dobili više zlatnih medalja za sireve od kozjega mlijeka što ih proizvode na gospodarstvu. Nevio Bolonović na Labinštini je razvio farmu s oko 120 grla. U Istri se uzgaja oko 3000 koza (2003).

F. Putinja