Weimar-Orlamünde, njemačka plemićka obitelj s glavnim posjedima u Tiringiji, grofovska kuća od Weimara i, kasnije, Orlamündea, ključno je utjecala na razvoj povijesne putanje srednjovjekovne Istre.

Rodonačelnik ove dinastije bio je Vilim I. (umro 16.IV.963.), velikaš odan caru Otonu I. koji se u povijesnim vrelima javlja s titulom grofa u Tiringiji u okruzima Südthüringen, Husitin, Altgau i Helme od 949. do 961. (karta 1). Iza sebe je pustio dva sina koji će se u povijesnim izvorima početi javljati uz toponimsko prezime „od Weimara“: Vilima II., nasljednika obiteljske titule i imanja, te Popona I., mlađeg brata koji je svoju političku karijeru gradio kao istaknuti crkvenjak, postavši kapelan carskoga dvora cara Otona I.

Upravo će Vilim II. Veliki (umro 24.XII.1003.), koji se u povijesnim vrelima spominje kao grof i „princ Tirinžana“ (princeps Toringorum), uzdići ovu grofovsku kuću do novih razina svjetovne moći i prestiža. Kako se za vrijeme Vilima II. u povijesnim izvorima prvi put spominje vlast kuće Weimar u Wiehegauu, vjeruje se da je upravo on proširio obiteljske jurisdikcije na taj tirinški okrug (karta 1). Podržavajući ustanak vojvode Henrika Svadljivca protiv cara Otona II., Vilim II. preživio je opsadu Weimara koji je 984. napala procarska vojska. No, sudjelovanje u neuspjelom protucarskom ustanku nije umanjilo Vilimovu moć. Naprotiv, nakon smrti svog zakletog neprijatelja, markgrofa Ekeharda I. (umro 1002.), Vilim II. bio je, riječima svog suvremenika Tietmara od Merseburga, „najmoćniji plemić u Tiringiji“.

U tom je razdoblju Vilim II. ugostio novoizabranog kralja Henrika (budućeg cara Henrika II. Svetog), službeno ga priznavši za legitimnog rimskog kralja u ime cijele Tiringije. Zauzvrat je izborio ukidanje godišnjeg danka u svinjama (tributum porcis) koji je tradicionalno plaćala cijela Tiringija izravno u dvorsku riznicu. Riječ je o porezu koji, po predaji, seže u VI. st. i koji su ustanovili merovinški kraljevi po osvajanju Tiringije. Samim time, porez nije imao samo fiskalnu funkciju već i istaknutu simboličku dimenziju: ustanovljen je kako bi se perpetuiralo sjećanje na pokoravanje Tiringije i priključenje regije zemljama franačkih vladara. Stoga je ukidanje ovog nameta politički trijumf Vilima II. koji je nadilazio isključivo ekonomske okvire.

Vilim II. također je imao dva sina (i, isključivo prema Gozečkoj kronici, jednu kćer): starijega Vilima III. koji će naslijediti obiteljska imanja i titule u Tiringiji (i kćer Agnes koja će se udati za Fridrika od Gosecka) te mlađega Popona II., ključnog za širenje obiteljskog utjecaja na jug njemačkog dijela Svetog Rimskog Carstva: u Bavarsku, Kranjsku i Istru.

Naime, Popon II. oženio je Hademut II. (Hademoud, Hadamoud, Hadmout), kćer i nasljednicu furlansko-istarskog grofa Verihena i grofice Viliburge II. iz moćne bavarske kuće grofova Sempta i Ebersberga. Viliburgin otac, grof Ulrik I. Sempt-Ebersberg (umro 12.III.1029.), bio je jedan od najutjecajnijih caru odanih plemića u Bavarskom vojvodstvu. Početkom XI. st. služio je kao markgrof u Kranjskoj marki, a iza sebe je ostavio četiri kćeri – od kojih se samo Viliburga spominje imenom u obiteljskoj kronici – i dva sina: Eberharda II., koji je naslijedio oca kao markgrof Kranjske, i Adalberona II., nasljednika obiteljskog patrimonija u Bavarskoj. Međutim, oba su sina umrla u prvoj polovici 1040-ih bez živućih muških potomaka – kuća Sempt-Ebersberg tako se ugasila u muškoj liniji 27.III.1045. smrću Adalberona II. Dio ostavštine Sempt-Ebersbergovaca naslijedila je kuća Welfa preko žene Adalberona II., Rihlinde od Altdorfa (sestre vojvode Welfa II.). Jedan dio, međutim, naslijedila je Hademut II., najstarija unuka Ulrika I. Sempt-Ebersberga. Ti će posjedi potom prijeći u ruke njenog sina kojega je imala s Poponom II. od Weimara i jedinog nasljednika – Ulrika I.

Naslijedivši titulu od svog praujaka Eberharda II., Ulrik I. postao je markgrof Kranjske marke (koja je u to vrijeme uključivala i Savinjsku marku) te potom – ili kao nasljednik djeda, grofa Verihena, ili također preko ostavštine Sempt-Ebersbergovaca (postoji argumentirano mišljenje, no ne i izrijekom potvrđeno u povijesnim vrelima, da je već Eberhard II. vladao prostranim pograničnim područjem koje je uključivalo i Istru i Kranjsku), ili pak jednostavno voljom carskoga dvora – markgrof Istre, regije koja se od njegovog vremena u povijesnim vrelima spominje kao marka (Marcha Histria, Marchia Ystriensis), pogranična grofovija u sklopu Koruškog vojvodstva.

Ulrikov stric, Vilim III., vjerno je podržavao carski dvor te dodatno proširio obiteljski patrimonij u Tiringiji na okrug Eichsfeld (karta 1). Slično kao i njegova oca, suvremeni kroničari opisuju Vilima III. od Weimara kao najmoćnijeg plemića Tiringije (Thuringorum pretor, magnus Wilhelmus de Wimmare). Po smrti (1039.), Vilim III. ostavio je tri sina: Vilima IV., budućeg markgrofa Meissenške marke (prvi put spomenut kao markgrof 1050.), Otona I., prvog izdanka ove kuće koji se spominje s toponimskim prezimenom „od Orlamündea“ (Otto de Orlagemunde, prvi spomen u Ljetopisu tzv. Saskog Ljetopisca iz XII. st.) i Aribona, učenog crkvenjaka koji će zbog svoje obijesti i arogancije biti ubijen (1070.) rukama svojih vlastitih slugu. Od Otona I., u čije je vrijeme najvjerojatnije podignut dvorac u Orlamündeu, obitelj se s pravom naziva Weimar-Orlamünde i ova uparenost dvaju upravnih središta održat će se do sredine XIII. st. Razdoblje braće Vilima IV., Otona I. i njihovog bratića Ulrika I. predstavlja zenit moći ove istaknute velikaške kuće (karta 1).

Markgrof Vilim IV. bit će jedan od glavnih sudionika prve vojne maloljetnog kralja Henrika IV. protiv ugarskog kralja Bele I. koja se vodila 1060. Tada je njemačka vojska pretrpjela odlučan poraz, a mnogi su velikaši, uključujući i Vilima IV., bili zarobljeni. Na kraju je ipak postignut kompromis i primirje te je Vilim IV. bio pušten na slobodu i, kao znak novih prijateljskih veza s ugarskim dvorom, službeno zaručen za Belinu kćer Sofiju. Vrativši se u Tiringiju spremio se za novi put u Ugarsku kako bi službeno primio ruku Sofije i odveo ju u Weimar, no na tom je putu, 1062., umro. Marku Meissen tako je naslijedio njegov brat Oton I., dok je zaručnica „prešla“ Vilimovom bratiću, markgrofu Ulriku I.

Brak ugarske princeze Sofije i markgrofa Ulrika I. (umro 6.III.1070.) bio je kratak i plodan: između 1063. i 1070. rodila su se četiri nasljednika, dvije kćeri – Viliburga I. i Rikarda – te dva sina – Popon III. i Ulrik II. Viliburga I. udat će se za češkog plemića Konrada od Brna iz kuće Pšemislovića, s kojim će imati dva sina, Ulrika od Brna i Liutolda od Znojma. Rikarda je izvorno bila poslana kao redovnica u samostan u Regensburgu, no osvojivši srce istaknutog bavarskog plemića, grofa Ekeharda I. od Scheyerna, ubrzo je odatle „oteta“; u braku s Ekehardom imat će dva sina, Ulrika I. i Otona IV., budućeg grofa od Wittelsbacha i palatinskog grofa Bavarske. Ulrik II. oženit će Adelaidu od Tiringije, kćer grofa Ludovika Skakača, no brak neće biti niti produktivan niti sretan; dvojac se rastao a da iza njih nije ostalo živućeg potomstva. Popon III. uzet će ruku Rikarde I. od Spanheima, kćeri moćnog koruškog velikaša Engelberta I., grofa u Pusteru, advokata samostana sv. Pavla u Lavanntalu i strastvenog pristalice papinske strane u jeku sukoba oko investiture između kralja Henrika IV. i pape Grgura VII.; Popon III. i Rikarda I. imat će dvije kćeri, Hedvigu i Sofiju.

Bračna veza između Ulrika I. i Sofije Ugarske ipak nije uspjela u svom izvornom političko-strateškom cilju jer su se odnosi između Bele I. i Henrika IV. ponovno pogoršali. Naime, umjesto Bele I., dvor Henrika IV. odlučio je podržati Salomona, sina zbačenog ugarskog kralja Andrije I. (umro 1060.), i na taj način ojačati svoj utjecaj u Ugarskom Kraljevstvu. Druga vojna protiv kralja Bele I. organizirana je 1063. i u njoj je sudjelovao i markgrof Ulrik I. Za razliku od prvog, ovaj je pohod okončan trijumfom njemačkih sila: Bela I. je umro (od posljedica ozljeda koje je zadobio prilikom urušavanja trona na kojem je sjedio, barem se tako navodi u Ugarskoj ilustriranoj kronici iz 14. st.), a Salomon je bio okrunjen za ugarskog kralja i oženjen za Juditu, sestru kralja Henrika IV.

Za „vjernu službu“ Henrik IV. nagradio je markgrofa Ulrika I. s dvadeset kraljevskih selišta u Istri u mjestima duž istočne granice markgrofovije uz zapadnu stranu Učke (to su od sjevera prema jugu: Buzet, Roč, Lupoglav, Brest pod Učkom, Vranja, Boljun, Sveti Martin, Belaj, Letaj i Kožljak). Od 1061. do 1102. Ulrik I. i njegovi nasljednici uspjeli su u Istri stvoriti kompaktan prostor pod svojom izravnom vlašću koji je sezao od Buja i Bujštine na zapadu, preko Buzeta i Buzešćine (Buzeštine) sve do Učke, od Lupoglava do Kožljaka (karta 2).

Smrću Otona I. 1067., koji iza sebe nije ostavio živuće muško potomstvo već samo tri kćeri (Odu, Kunigundu i Adelaidu), jedini nasljednici kuće Weimar-Orlamünde postali su maloljetni sinovi Ulrika I. Kako su i Popon III. i Ulrik II. umrli bez muških potomaka, obitelj Weimar-Orlamünde, čiji je rodonačelnik bio Vilim I., ugasila se u muškoj liniji 1112. godine. Nakon više oružanih okršaja, za obiteljski patrimonij kuće Weimar-Orlamünde u Tiringiji uspio se izboriti Sigfrid od Ballenstadta iz kuće Askanijevaca, sin Adelaide, kćeri Otona I. Weimar-Orlamündea.

Posjedi u Istri i Kranjskoj, međutim, pratili su drugačiju putanju. Po svemu sudeći, posjede Ulrika I. među sobom su podijelili Popon III. i Ulrik II. tako da su prvom pripale zemlje u Kranjskoj, a drugom one u Istarskoj marki. To bi objasnilo kako je kuća Andeških došla do vajmarskih posjeda u Kranjskoj preko bračne veze Sofije, kćeri Popona III., s Bertoldom II. od Andechsa. Nadalje, ova razdioba dobara bi objasnila zašto je Ulrik II. mogao slobodno raspolagati obiteljskim patrimonijem u Istri bez ikakvog konsenzusa svoga brata ili njegovih nasljednika. U svakom slučaju, dva su se brata za vrijeme sukoba oko investiture našla na sukobljenim pozicijama: Popon III. je prihvatio spanheimsku politiku i podržavao papu, dok je Ulrik II. ostao vjeran tradicionalnoj obiteljskoj politici odanosti carskom dvoru. Kako Ulrik II. nije imao potomstva, morao se pobrinuti da vajmarski patrimonij u Istri ne potpadne u ruke papinskih pristalica te je stoga sve svoje tamošnje posjede razdijelio svojim vjernim podržavateljima Henrika IV. Obitelj Majnardinovića – budući advokati porečke biskupije, grofovi Istre i vladari Pazina – dobila je Gradinu kod Lima, Roč, Črnigrad i Beligrad; svi ostali posjedi pripali su izdašnom darovnicom za spas duše akvilejskoj Crkvi i njenom tadašnjem glavaru Ulriku Eppensteinu, rođaku Henrika IV., protivniku kuće Spanheim i jednom od carskih najodanijih podržavatelja. Na taj je način Akvilejski patrijarhat postao najbogatiji zemljoposjednik u Istri i najvažniji jurisdikcijski čimbenik u regiji. Štoviše, moć budućih markgrofova Istre ovom je darovnicom uvelike ograničena jer su glavni pogranični predjeli prešli izravno u ruke akvilejskih patrijarha, izuzeti od bilo kakvih prerogativa imenovanih carskih dužnosnika.

Kuća Weimar-Orlamünde svojim je djelovanjem ostavila neizbrisiv trag u istarskoj povijesti. Nukleus stoljetne vlasti akvilejske Crkve nad Markgrofovijom Istrom (od 1209. do 1421.), koja je ključno utjecala na tijek istarskog srednjovjekovlja, stvorio je upravo Ulrik II. i to na temelju obiteljskog patrimonija koji je najvećim dijelom izgradio Ulrik I., prvi i najslavniji markgrof Istarske marke Svetog Rimskog Carstva. Također, upravo su bračne veze Ulrikovih nasljednika na povijesnu pozornicu Istre dovele obitelji Spanheim i, puno važnije, Andechs, čiji su izdanci također igrali važne uloge u srednjovjekovnoj povijesti sjevernojadranske regije.

Slike