Vodnjan

Vodnjan (tal. Dignano), naselje u jugozap. dijelu Istre, 10 km sjeverno od Pule (44°58′N; 13°51′E; 135 m nadm. vis.); 3406 st. (2001), sjedište gradske uprave.

Smješten je na zaravni, oko 6 km udaljen od mora (Fažana). Pokraj Vodnjana prolaze državna cesta (D 21) Pula–Trst i želj. pruga Pula–Divača, a od njega se granaju lokalne ceste za Peroj i Fažanu, Žminj, Barban i Marčanu, te Galižanu. Gospodarstvo se u prošlosti temeljilo na poljodjelstvu (masline, vinova loza, povrće, duhan i žitarice) i stočarstvu, a stanovnici su ugl. bili zaposleni u pulskoj industriji. Danas V. ima nešto industrijske djelatnosti (proizvodnja brodske opreme) i poduzetništva, te preradbe poljop. proizvoda (uljara), a dio pak stanovnika i danas radi u okolnim mjestima (turizmu), poglavito u Puli. U Vodnjanu se nalazi Muzej sa zbirkom crkvene umjetnosti. Starosjedioci govore drevnim romanskim istriotskim dijalektom, a zadržali su i mnoge običaje. Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (gradine u okolici) i u rimsko doba (ostatci rim. ladanjskih vila). Ime mu potječe od rimskog osobnog imena, a prvi se put javlja u pisanim vrelima 1150. kao vicus Atinianus. Do sred. XIV. st. područje je pripadalo pulskoj općini, a od nje se izdvojilo gotovo istodobno s dolaskom pod vlast Venecije 1331. Početci urbanoga života nisu poznati, ali iz toga je doba potjecao kaštel koji je do XIX. st. postojao na današnjem glavnome trgu. Oko kaštela se razvilo trg. naselje, koje je postupno dobilo oblik aglomeracije građevina uz glavne ceste. Krajem XIV. st. dogovoreno je razgraničenje s pulskom općinom, a 1492. općina je dobila novi statut, koji je obnovljena inačica starijega iz XIII. st. V. nije bio jače pogođen teškim epidemijama kuge u južnoj Istri XVI–XVII. st., kad su zbog pomora opustjela mnoga sela u okolici, tako da je sačuvao romanski karakter stanovništva, dok su okolna sela naseljena novim stanovnicima. Do sred. XIX. st. bio je razvijeniji i napučeniji od obližnje Pule, koja ga je potom nadmašila. Gradnjom cesta i pruge ponovno je dobio važno mjesto u prometu, koje je sačuvao do danas. Grad je očuvao srednjovj. urbanistički lik neutvrđenoga naselja s nekoliko gl. ulica i vijugavim sporednim prolazima, s palačama (nekoliko s gotičkim i renesansnim detaljima) i crkvama, od kojih je najveća župna crkva sv. Blaža, izgrađena 1760–1850. na mjestu prijašnje. Ima odvojeni zvonik visok 63m. Unutrašnjost je bogata likovnim djelima, oltarnim slikama i kipovima, ugl. iz XIX. st. (riznica s bogatom zbirkom relikvijara i drugih umjetnina, neraspadnuta mumificirana tijela svetaca i blaženika; Zbirka sakralne umjetnosti župne crkve sv. Blaža). U bližoj i daljnjoj okolici Vodnjana sačuvano je ili u ostatcima poznato 20-ak crkvica, od predromaničkih do novijih XIX. st.

 

U.


http://www.vodnjan.hr/