Književnost

Književnost, umjetničko stvaranje s pomoću riječi i jezika, sveukupnost pisanih djela.

Hrvatska književnost. Hrv. pismenost u Istri kao temelj književnosti dio je cjeline hrv. pismenosti i literature, s korijenima u misiji svete braće Konstantina-Ćirila i Metoda, čiji su putovi iz Moravske u Veneciju i Rim i natrag zasigurno vodili kroz Istru.

Ćirilovo slav. pismo glagoljica i uređen knjiž. jezik, te rim. bogoslužje na nar. jeziku (s izvorom u staroslavenskom, pa zatim u njegovoj hrv. redakciji) i rano potvrđen osnovni crkv. repertorij rasvjetljavaju činjenicu zašto već od X. st. hrv. pisana riječ u Istri supostoji s lat. pismenošću, a najveći dio istar. stanovništva otad baštini glagolj. kulturu. Od XI.st. i pisanu kulturu središnje Istre (Gračišće, Lindar, Pićan, Pazin, Beram) obilježava glagoljica. Ona se širila prema tzv. kajkavskoj hrvatskoj Istri (Draguć, Roč, Hum, Buzet) i dalje prema Trstu i Gorici, pa su i Slovenci zahvaljujući glagoljici bili pod utjecajem hrv. redakcije starosl. jezika. Do pojave dalmatinsko-dubrovačke renesanse (koji pokret Istra ne poznaje) kao samosvojnog oblika pismenosti i književnosti na narodnom jeziku, istar. glagoljizam ima presudnu važnost za hrv. kulturu. Može se pratiti od glagoljske epigrafike, tj. natpisa iz XI–XII.st. uklesanih u kamenu (Plominski natpis s crkve sv. Jurja, Supetarski ulomak, Grdoselski ulomak), do matičnih knjiga pisanih glagoljicom u XIX.st. Širenje glagoljice potvrđuju glagoljski misali, brevijari, zbornici, homilijari, grafiti, zapisi na freskama, statuti, itd. U Istri su nastale mnoge lijepo iluminirane i opremljene liturgijske knjige, kodeksi, ugl. iz XIV. i XV.st., osobito brevijari i misali iz Huma, Roča, Draguća, Berma i Barbana. Važni su Pazinski fragmenti (XIV.st.), ostatci opsežnoga zbornika legendi, a 1463. pisar P. Fraščić prepisao je u Lindaru poznati Fraščićev psaltir. Kako je Istra bila most između eur. Zapada te slav. Juga i Istoka, u njoj su prevođena i priređivana popularna djela srednjovj. književnosti. Dio tih tekstova (Rumanac trojski, Pjesma nad pjesmama) očuvan je i u zbornicima duhovnoga, zabavnoga i apokrifnoga štiva, među kojima se ističu hrvatskoglagoljski Petrisov zbornik (XV.st.) i Žgombićev zbornik (XVI.st.), a u Istri je priređen i Lucidar, srednjovj. enciklopedija (XV.st.). Istarski su popovi glagoljaši pripremili za tisak prvu hrv. i južnosl. tiskanu knjigu, Misal iz 1483., redigiran prema Novakovu misalu, koji se kao tekstualni predložak istodobno nalazio u Nugli. Prvotisak brevijara potječe iz 1491. Najvažniji hrvatskoglagoljski tekst nastao u Istri i ujedno jedan od najbitnijih hrvatskih kult. spomenika uopće jest Istarski razvod, nastao 1275–1395., koji obrađuje razgraničenja među istar. seoskim općinama i feud. gospodarima (gorički knez, Venecija, akvilejski patrijarh). Pisan je latinskim, njem. i hrv. jezikom, a cjelovito je očuvan samo hrv. izvornik u prijepisu iz XVI.st. To je dokument u kojem se jezik naroda u Istri naziva »jazik hrvacki«, a dokazuje kako se iz Istre hrv. ime širilo u druge hrv. krajeve, gdje su dotad prevladavali različiti lat. ili hrv. oblici i izvedenice imena Slaven. U ranome razdoblju hrv. pismenosti i književnosti moguće je izdvojiti nekoliko pisaca, prevoditelja, priređivača i prepisivača koji su rodom iz Istre ili su u njoj djelovali: P. Fraščić, Juri Žakan, pop Mikula iz Gologorice, Bartol Krbavac te Š. Greblo. Svećenički su kat. redovi benediktinci, franjevci i pavlini vrlo zaslužni i za širenje knjige u Istri. No, sred. XVI.st. glagoljaška, specifično humanistička Istra postala je pogodnom za prodor reformacije iz Venecije i Kranjske. Prelazak nekih visokih kat. prelata iz Istre (P. P. Vergerije i dr.) na protestantizam te skrb o hrv. jeziku i knjigama, dakle identitetu, bili su gl. poticaj popovima glagoljašima da se okrenu »pravoj staroj krstijanskoj viri«. Osobito u doba luteranstva, Istra je otvorena tada suvremenim eur. idejama i stvaralački prednjači u hrvatskom i južnosl. kult. prostoru. Zbog progona, ne mogavši ostati ni u mletačkoj ni u austr. Istri, mnogi su protestanti prešli u Kranjsku i Njemačku ili su stradali, poput B. Lupetine koji je završio u mlet. tamnici. Njegov nećak M. Vlačić Ilirik najpoznatiji je istarski Hrvat filolog, teolog, filozof, povjesnik, nakladnik, enciklopedist, humanist i latinski pisac. Vlačiću je dolazak u Njemačku olakšao sumještanin, također latinist, M. Grbac, filolog, filozof i prevoditelj. U Urachu kraj Tübingena osnovana je hrv. tiskara, u kojoj su 1561–65. tiskane knjige na svim trima hrv. pismima (glagoljici, latinici i ćirilici), pretežito na istar. čakavici, ali i s elementima kajkavskoga i štokavskoga, izražavajući težnju prema jedinstvenom knjiž. jeziku i pravopisu za Hrvate i juž. Slavene. Nekoliko je knjiga tiskano i na talijanskom. Objavljeno je ukupno tridesetak knjiga u oko 25000 primjeraka. Najplodniji hrv. protestantski pisac bio je pop glagoljaš S. Konzul Istrijan, koji je prevodio protestantske knjige na hrvatski. Zajedno s njim Senjanin Anton Dalmatin pisao je, prevodio i objavljivao djela: Prvi i Drugi del Novoga teštamenta (1562–63), Postila (1568), Vsih prorokov stumačenje hrvatsko (1564) i dr. Prevoditelji, redaktori i korektori protestantskih knjiga također su mnogobrojni istarski svećenici glagoljaši: J. Cvečić, M. Živčić, Ivan Fabijanić, Ivan Lamella, Franjo Hlaj, Vincenco Vernković, Mikula Kolarić i dr. Protureformacija ili kat. obnova postupno potiskuje izvorno glagoljaštvo donoseći u promidžbene svrhe knjige jednake protestantskima. Jedino je hrv. istarsko knjiž. ime u XVII.st. bio F. Glavinić. Prihvatio je zamisao protestanata o zajedničkom hrv. knjiž. jeziku i pravopisu. Tako je I. Belostenec u rječniku Gazophylacium (1740) zapisao i istar. jezično blago. Prosvjetiteljstvo u Istri nije imalo odjeka, a u XVIII. I na poč. XIX. st. glagoljica izumire. Talijanstvo je zbog društv. čimbenika i probitaka, bez obzira na narodnost pojedinih stvaralaca, imalo prvenstvo. Hrv. se kultura povukla u arhaične ruralne sredine, a tada su joj tek djelomice pripadala dva istaknuta imena: J. Voltić u Beču je 1803. objavio Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika s jednom pridpostavljenom gramatikom ili pismenstvom; vrstan gramatičar, jamačno je utjecao na Ljudevita Gaja i zagrebačke ilirce. Kanonik P. Stankovich, podrijetlom iz pazinske okolice, nijekao je svoje hrv. podrijetlo, ali je uz djela na talijanskom objavio i Kratak nauk krstjanski (1825) te hrv. pjesmicu Za pir (1818).

Biskup J. Dobrila znamenito je ime u duhovnom, kult. pa i knjiž. životu Istre postao pokretanjem lista Naša sloga (1870) i molitvenikom Otče, budi volja tvoja (1854), knjigom s vjerojatno najviše izdanja u hrv. književnosti. Nakon Dobrile u Istri započinje novo doba snažnoga jačanja hrvatske nac. svijesti, s književnošću koja promiče i svoju društvenu i samobitnu estetsku funkciju u životu naroda i pojedinca. Početak hrv. narodnoga preporoda (ilirskoga pokreta), ograničena dometa, u Istri se povezuje s imenom kanfanarskoga župnika P. Studenca, koji je surađivao u Danici, i koji je Gaju poslao svoju pjesmu Molitva Ilirom. Hrv. književnost tada postaje jedinstvenijom cjelinom, s manje centrifugalnih silnica, tj. regionalne rascjepkanosti. Većina istarskih hrv. autora toga doba podrijetlom je iz istarsko-kvarnerskoga, tj. liburnijskoga prostora, koji je dugo jedini u Istri imao hrv. građansku tradiciju: M. Bastian, također jedan od osnivača i urednika Naše sloge, u Nevenu je 1855. objavio pjesmu Liburnjanin s vrha Učke na povratku u domovinu; Vjekoslav Spinčić, poznatiji kao političar, na stranicama Naše sloge polemizirao je o glagoljici i slav. bogoslužju u Istri i objavio Crtice iz hrvatske književne kulture Istre (1926); A. Kalac piše ugl. nabožnu poeziju i prozu, a poznatiji je niz njegovih budničkih soneta posvećenih Istri (1884–89). Najpoznatiji je i najpopularniji Istranin u hrv. književnosti XIX.st. E. Kumičić. Tekstom O romanu (1883) skrenuo je pozornost domaće publike na naturalizam, ali je pisao društv. i pov. romane s elementima romantizma i realizma. Primorski i liburnijsko-istarski ambijent obrađivao je u djelima Začuđeni svatovi (1883), Sirota (1885), Teodora (1889), a u te je proze unio i prve dojmljive opise mora u hrv. književnosti. Nac. prvak istar. Hrvata M. Laginja, napisao je Basne, prekrojene poglavito za hrvatski puk u Istri (1876), Istarske pričice (1879–80) i komediju Šilo za ognjilo (1880), a veliku je zaslugu stekao izdavanjem Hrvatskih narodnih pjesama što se pjevaju po Istri i Kvarnerskih otocih (1880). Zap. Istru u hrv. književnost tematski je uveo A. Tentor objavivši 1904. u Puli dva romana zajednički naslovljena Sa zapadnih strana, tj. Ljubav na prijevaru i Suvišna usta. Odvjetnik i pjesnik K. Lukež autor je zbirke pjesama Cvijeće i trnje (1898) i libreta za operu Petar Svačić.

Društveni i kulturno-prosvjetni život istar. Hrvata na prijelazu iz XIX. U XX. st. uvelike su obilježili osnutak Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (1893) i otvaranje hrv. gimnazije u Pazinu (1899). Većim dijelom svojih opusa u XX. st. pripadaju R. Katalinić Jeretov i V. Car Emin. Katalinić Jeretov, poetski tradicionalist, prigodničar, ali i lirik, objavio je više zbirki pjesama, crtice u prozi i dr. Car Emin naglašeno je nacionalno angažiran. Napisao je više romana iz istar. života te romansiranu kroniku Danuncijadu. Izdavao je dječji časopis Mladi Istranin, poslije Mladi Hrvat. Boraveći u Istri 1903–18 V. Nazor je napisao vrijedan dio svojega opusa: Krvava košulja (1905), Krvavi dani (1908), Veli Jože (1908), Istarske priče (1913), Istarski gradovi (1930) i dr. Udio u istar. sastavnici hrv. književnosti imao je i kao jedan od zaslužnika za renesansu čakavskoga stiha. Putopisnim djelom Istarski puti (1919), tematski je za Istru vezan F. Horvat Kiš. Kritik i književnik M. Marjanović bio je sklon općenac. Temama, pa tako njegov roman Karijera (1904) govori o zagrebačkom životu, a ne o zavičajnim prilikama. Čakavski pjesnik i komediograf D. Gervais jedan je od posljednjih Liburnjana koji su svoje djelo ugl. posvetili Istri. Objavio je zbirku antologijskih čakavskih pjesama Čakavski stihovi (1929), te pisao novele, humoreske i komedije iz suvremenoga života. Najpoznatiji je hrv. književnik iz Istre u XX.st. M. Mirković (pseud. Mate Balota), autor Dragog kamena (1938), jedne od najboljih dijalektalnih zbirka hrv. književnosti, koja sublimira pov. sudbinu istar. Hrvata, tematsko-motivski povezujući težačko i urbano, socijalno i intimno te tradiciju i civilizaciju profita. Esejističko-memoarskim prozama Stara pazinska gimnazija (1950) i Puna je Pula (1954) predstavio se kao erudit i estet. Za tal. okupacije nakon I. svj. rata i dolaskom fašizma hrv. književnici iz Istre stvaraju u izdomništvu, ugl. u Zagrebu, a dio ih se nakon II. svj. rata vratio u zavičaj. Ta je plejada istar. Intelektualaca do sada nedovoljno vrjednovana u našoj knjiž. povijesti: A. Dukić autor je romana Iz dnevnika jednog magarca (1925), za to doba moderno strukturirana; A. Ciliga na čakavici južne Istre 1944. objavljuje Štorice iz Proštine, a i njegova polit. publicistika i memoaristika imaju literarnih odlika; E. Radetić, pokretač je zagrebačkoga emigrantskog časopisa Istra, a objavio je zbirku pripovijedaka Kad se užge mlada krv (1928), priče i crtice za mladež i dr.; A. Modrušan čakavski je pjesnik, koji u Pjesmama za djecu (1963) spaja neposrednost s refleksivnošću; T. Peruško autor je mladenačke književne proze Sumraci pod Učkom (1928) te niza crtica i feljtona; I. Mihovilović objavio je 1930-ih u periodici pedesetak zapaženih štokavskih pjesama; T. Ujčić pjesnik je, prozaik i dramatičar. Najsvestraniji hrv. pisac iz Istre u drugoj pol. XX.st. jest Z. Črnja, pjesnik, esejist, polemičar, kulturolog, feljtonist, dramatičar, osnivač Čakavskoga sabora (1969) i pokretač edicije Istra kroz stoljeća (1979). U arhaičnoj žminjskoj čakavici napisao je zbirke Žminjski libar (1966) i Bezak na tovare (1976). U esejistici se potvrdio kao odvažan i znatiželjan erudit: Hrvatski Don Kihoti (1971) i Pogled iz provincije (1978), a kao memoarist knjigom Obećana zemlja (1978). U novije doba istar. teme književnokritički i književnopovijesno najtemeljitije prati Mirjana Strčić, a istar. usmenu književnost književnopovijesno i etnomuzikološki iscrpno istražuju: Maja Bošković-Stulli, R. Pernić, I. Rudan i Tanja Perić-Polonijo. Među suvremenim hrv. književnicima iz Istre, u matičnom toku nac. književnosti i okušavajući se u svim žanrovima, te s Pulom kao kulturnim i književnim središtem, afirmirali su se autori: I. Balentović (Kronika mrtvog doma, 1983; Doživljaji Martina Klina i druge priče, 1985; romani Slom Ivana Mekog, 1997; Ničiji čovjek, 1998); Tatjana Arambašin (1922-2009), autorica mnogobrojnih romana (Zvjezdani brojevi sitnica, 1964; Lutaoci, 1968; Balada o morskom konjicu, 1971; Ljepotica s otoka, 1973; Novoljetne pripovijesti, 1984; Svakodnevice, 2000; Život uhvaćen jednom rukom, 2001; Traženja, 2002; Sama, 2003) i eseja (Koliki su te voljeli, moja Pulo!, 1996); Stjepan Vukušić (1931), pjesnik (Da život ne pogaziš, 1973), novelist (Burobran, 1970) i romanopisac (Uskraćene blagosti, 1982; Podgorski vjetar, 1996; Duh u kamenu, 1997; Tuđin među svojima, 2001; Zvijezde nad Gočanom, 2003; Admiral, 2004); Miroslav Sinčić (1937), pjesnik i pripovjedač (Put k mramoru, 1968; Razletavke, 1971; Kunfini, 1980; Povratak u zavičaj, 1990; Bavul, 2005); Milan Rakovac (1939), pjesnik, esejist i romanopisac (Priko Učke, 1980; Sik, 1980; Riva i druži ili, caso su nassa dizza, 1983; Haluj, 1986; Sliparija, 1986; Snovid, 1987; Istragram, 2000; Cha for Kids, 2004); Daniel Načinović (1952), pjesnik (Tu i tamo nedjelja, 1976; Jadranske pjesme, 1984; Libar od vrimena, 1984; Čovik na tin svitu, 1990; Što ima stolar pod jastukom, 1992; Elohim, 1995; Rhapsody in Ca, 2000; Ur, 2002; Jingle Joyce, 2003; Gospa od Škrpjela, 2004), pripovjedač (Obale, masline i trgovi, 1980), esejist i feljtonist (Desk, 2005); Tomislav Milohanić (1956), pripovjedač (Karagujov pir, 1992; Deštini i znamenja, 1993; Badavca, 1996; Horugva nam ćuhta, 2002; Gremo mi puntari, 2003) i pjesnik (Glavnja vognja, 1996; Istarske priče i pjesme, 1998; Ud kaštela do vruje, 2000; Da se oganj ne ugasi, 2004); Boris Biletić (1957), pjesnik (Zublja šutnje, 1983; Maški vrisok/Muški vrisak, 1985; Primorski nokturno, 1986; Pjena brzih oblaka, 1990; Radovi na nekropoli, 1996; Oblik za dušu, 1999), antologičar (I ča i što i kaj, 1997), esejist i knjiž. kritičar (Bartuljska jabuka, 2001; Glasi književne Istre, 2002); Edo Budiša (Lijepe priče, 1984; Klub pušača lula, 1984). Među suvremenim pjesnicima još se ističu Ante Dabo (1925-2009), Zlata Klapčić (1931), Ivica Pilat (1934), Rudolf Ujčić (1937), Vlado Pernić (1946), Drago Orlić (1948), Zdenka Višković (1949), Aldo Kliman (1950), Goran Filipi (1954), Nada Grubišić (1954), Antun Milovan (1954), Edino Salamon (1959), Nada Galant (1961) i Tatjana Gromača (1971), a uvjerljivim pjesničkim početcima Evelina Rudan (1971) i Jure Iskra (1972). U proteklih pola stoljeća Pula i Istra imale su i svoje suvremene knjiž. časopise: Istarski borac, Ibor, Istarski mozaik i Istru, a danas Novu Istru.

 

LIT.: V. Spinčić, Crtice iz hrvatske književne kulture Istre, 1926; I. Jelenović, H. Petris (urednici), Antologija nove čakavske lirike, Zagreb 1934; A. Barac, Književnost Istre i Hrvatskog primorja, Rijeka–Zagreb 1968; T. Peruško i dr., Knjiga o Istri, Zagreb 1968; Z. Črnja, I. Mihovilović (urednici), Korablja začinjavca, u versih hrvacki složena, mnozim cvitjem opkićena po zakonu dobrih poet, Rijeka 1969; Z. Črnja, Hrvatski Don Kihoti, Rijeka 1971; isti, Pogled iz provincije, Pula 1978; Povijest hrvatske književnosti, 1–5, Zagreb 1978; M. Strčić, Hrvatsko pjesništvo Istre 19. i 20. stoljeća, Istarska pjesmarica, I–II, Pula 1989; J. Bratulić, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri (katalog), 1994; isti, Leksikon hrvatske glagoljice, Zagreb 1995; F. Bučar, Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, Daruvar 1996; B. Biletić, I ča i što i kaj, Pula 1997; B. Fučić, Terra incognita, Zagreb 1997; B. Biletić, Glasi književne Istre, Pula 2002.

B. D. Biletić

 

Slovenska književnost. Zbog društv. se okolnosti, u prvom redu zbog zanemarivanja slov. školstva i kult. djelovanja, razvila razmjerno kasno. U XIX. st. u Istri djeluju slov. svećenici J. A. Brozina, F. Ravnik, H. Repič, osnivaju se tabori (npr. U Kubedu 1870), otvaraju prve pučke škole (Osp, Šmarje, 1867–68) i Klasična gimnazija u Kopru, s neobveznim učenjem slov. jezika od 1867. U Učiteljište u Kopru, ustanovljenoj 1875., školuju se prvi slov. učitelji. Na poč. XX. st. javljaju se prvi izvorni pisci, kao I. Vouk i M. Kuret. To povoljno ozračje trajalo je do 1909., kada je škola preseljena u Goricu, a i koparski knjiž. stvaratelji odlaze u Goricu i Trst, npr. F. Kleinmayr i R. A. Golouh. Teške prilike Slovenaca opisao je svećenik J. Soklič (Istra kliče..., 1928). Nakon II. svj. rata ponovo se otvaraju slov. škole. U Kopru je 1954. objavljen knjiž. zbornik Bori, u kojem su pjesme tiskali F. Jakomin i A. Kocjančič. God. 1962. Kocjančič je objavio Šavrinske pesmi, prvu zbirku s pretežito istar. tematikom. U koparskom tjedniku Slovenski Jadran na poč. 1950-ih pjesme je objavljivao Hubert Pribac (rođen 1933. u Sergašima), koji je poslije u Australiji kao iseljenik izdao više zbirka o Istri (V kljunu golobice, 1964). Ohrabreni kulturnim procvatom (Založba Lipa, profesionalno slov. Kazalište u Kopru 1954 – 58), u Kopru se 1960-ih javljaju pjesme s urbanom tematikom: Niko Župan (1942–71) piše boemske intimističke pjesme (Korak do sonca, 1991), a avangardni pjesnik Tomaž Šalamun (Poker, 1964) motive koparskoga prostora opisuje preplećući tal. i slov. jezične lokalizme. Književno, posebno pjesničko objavljivanje, razvilo se pojavom časopisa Obala. Pjesnik Edelman Jurinčić (1952) istar. teme obrađuje na modernistički način, s naglašenim dijalektizmima kao ritmičkim sredstvom (zbirke: Pesniški listi, 1971; Mladi junci v ritmu jeseni, 1986. i dr.). Vladimir Memon (1953–80) modernistički je pjesnik koji djeluje u Kopru (Meje, 1979). Koparski književnik i glumac Vlado Šav (1945) objavio je generacijski roman Žeja (1973) i utemeljio više samostalnih dramskih skupina. Pripovjedač Marjan Tomšič (1939) objavio je novele Olive in sol (1983), Kažuni (1990), romane Šavrinke (1985), Oštrigeca (1991), Zrno od frmentona (1993) i zbirku nar. pripovijedaka Noč je moja, dan je tvoj (1989). U stilu magičnoga realizma slika nedavnu istar. prošlost, a njegovi ženski likovi intuitivno doživljavaju istar. kraj. Posebnost su njegova pripovijedanja istar. dijalektizmi, kojima stilski određuje prostor. U Kopru 1980-ih Andrej Morovič piše pripovijest u stilu američke beat-književnosti (Priložnost na ulici, 1985), potom romane s motivima i likovima s velegradskoga ruba (»marginalci«). Književnik Franjo Frančič, koji živi u Piranu, pripovijeda o podlosti u društvu (Jeb, 1988; Sovraštvo, 1993) i literarizira istar. prostor (Istra, gea mea, 1993). Andrej Medved, pjesnik, prevoditelj, filozof i likovni teoretičar (živi u Kopru) piše modernističku poeziju u imaginistično-senzualnom stilu (Videnja, 1994; Hiperion, 2002). Pjesnikinje Kopranke Ines Cergol, Vera Pejović, Vesna Furlanič-Valentinčič i Tatjana Soldo (1962–92; Posvetitve, 1994) gaje modernistički izraz. Epika M. Tomšiča nadahnula je istar. pripovjedačicu i Šavrinku Mariju Franca (Šavrinske zgodbe, I–III., 1990–95) i dr. autore koji objavljuju glasilo Brazde s trmuna (Lopar i Kopar). Izvornu dijalektalnu poeziju s tragovima modernističkoga stila njeguje koparska slavistica Alferija Bržan (Čista voda, 1996; Ud kapca du murja, 2002). Etnologinja Rožana Koštiál izdala je zbirku istarskih nar. pjesama s glazb. transkripcijom (Ljudske iz šavrinske Istre, 1996). Sociologinja Nelda Štok-Vojska objavila je više samostalnih knjiga pripovijedaka i pjesama, koje oživljuju istar. predaju (Moja deštra Istra, 1998). Pjesnik, književnik, ornitolog i esejist Iztok Geister, koji živi u Kocjančičima kraj Kopra, opisuje istar. kraj esejistički (Levitve, 2001) i romaneskno (Pospalo poželenje, 2002). T. Šalamun dobio je Prešernovu nagradu za književnost, a M. Tomšič, A. Medved i I. Geister nagradu Prešernove zaklade za književnost.

 

J. Čebron

 

Talijanska književnost. U XV.st. nastavlja se na lat. kulturne tekovine sr. vijeka. Kopar je XIII–XV. st. bio kult. središtem humanizma u Istri. U njem su sudjelovali bl. Monald iz Kopra, Nicoletto d’Alessio, Francesco di Carrara stariji, Santo dei Pelegrini i Daniele di Bernardo del Pozzo, a u drugoj pol. XV. st. liječnik Panfilo Castaldi otvorio je tiskaru. Tih godina izlazi Lamento u tercinama na pučkome tal. M. Della Vedove. Među najpoznatijim ličnostima u tadanjim humanističkim krugovima XIV–XV. st. bio je P. P. Vergerio stariji, pisac De arte medica i dvaju soneta petrarkističkoga ugođaja na tal. pučkom jeziku. U XVI. st. G. B. Goineo piše više ogleda, djeluje P. P. Vergerio mlađi, odvjetnik, potom koparski biskup i naposljetku heretik. U drugoj pol. XVI. st. u Kopru se osnivaju učena društva Accademia dei Desiosi i Accademia Palladia (akademije) u kojima se okupljaju G. Muzio, S. Santorio, Girolamo Vida, Ottonello de Belli, Giulio de Belli, Giacomo Zarotti, Annibale Grisonio, N. Manzuoli i dr. U XVII. st. osniva se sve više akademija, posebice u sjev. Istri, te u njihovu učenom ozračju djeluju liječnici G. Vergerio i S. Santorio, pravnik Orazio Fini, zatim Marco Petronio Caldana iz Pirana, pisac viteškoga epa Clodias. U XVIII. st. akademije postaju izvorištima prvo arkadijskoga, a potom prosvjetiteljskoga pjesništva. U to doba djeluje G. R. Carli i njegova Accademia degli Operosi. U XIX. st. u knjiž. se djelatnost sve više uključuje građanstvo, koje je prihvatilo promjene što su ih uvele Napoleonove vlasti. Neki pjesnici nisu dosegnuli više od površnoga i nazdravničkoga arkadijskoga manirizma s kraja XVIII. st. prva pol. XIX. st. obilježena je novim predromantičkim i romantičkim težnjama, a u drugoj se pojavio snažan otpor restauraciji. Iz toga je razdoblja P. Besenghi degli Ughi, i njegov nešto mlađi prijatelj M. Fachinetti, u čijim pjesmama (iz 1865) prevladavaju predromantički i romantički ugođaji. Kritičar, klas. filolog i leksikograf M. A. Bazzarini objavio je enciklopedijsko djelo Ortografia enciclopedica universale della lingua italiana (1837) u 15 svezaka. Koprani Giuseppe de Lugnani, arhitekt, profesor, urednik lista Osservatore Triestino (1830–43), napisao je Canzoniere (neobjavljen), tragedije, prevodio lat. klasike (Epistole K. Horacija Flaka); Francesco Combi, odvjetnik, pisao je stihove, prevodio s lat. (Georgike P. Vergilija) i s franc. (Mučenici F. R. Chateaubrianda); Michele Depangher napisao je herojsko-komičan ep La Peata, a Tino Gavardo pjesme na dijalektu Fora de semenà, El vecio pescador, A una morta, San Nicolò, Cusine nostrane. Na kraju XIX.st. i poč. XX.st. knjiž. se djelatnost sve više razvija i u dr. istar. mjestima. Renato Rinaldi iz Oprtlja objavio je Canti i Vecchie arie, a Porečanin Giuseppe Picciola knjiž. kritiku Matelda te sastavio antologije Poeti italiani d’oltreconfine, Antologia carducciana (s G. Mazzonijem). Na poč. XX.st. pjesništvom se bave Giovanni Tagliapietra (1813–1926); opat Lorenzo Schiavi (1829–1911., 1870. objavio Manuale didattico-storico della letteratura italiana); svećenik Francesco Petronio (1837–1926., napisao spjev u tercinama San Nazario protovescovo di Capodistria, La fabbrica del pan); A. Sestan; G. Quarantotto, G. Martinuzzi; Rovinjci Girolamo Curto i jezikoslovac Antonio Ive; Valeriano Monti iz Svetvinčenta; Giovanni Benussi iz Poreča i Giovanni Moisè iz Cresa.

U XX.st. plodonosne su doticaje s tal. kulturom u prvih petnaest godina ostvarili pisci i pjesnici koji se vezuju za kraj XIX.st. i iskustva hermetizma. Između I. I II. svj. rata djelovali su pjesnikinja L. Galli, koja je, među ostalim, objavila Le filastrocche cantate nel tempo (1935), Pianti risate e stelle (1935), Città (1938), Tramortito mondo (1953), Notte sull’Istria (1980) i P. A. Quarantotti Gambini. Nakon 1945. i 1947., tijekom velikih iseljeničkih kretanja stanovništva mnogi su intelektualci napustili Istru. Time su uvelike osiromašile i romanska i slavenska kultura te je stvorena kult. praznina. S druge strane granice, kao reakcija, nastaje tzv. književnost egzodusa. Takvo stanje traje sve do 1964., kada su posredstvom Narodnog sveučilišta iz Trsta obnovljene istar. veze s tal. kulturom. Dva razdoblja obilježavaju književnost na tal. jeziku u Istri u drugoj pol. XX. st.: poslijeratno, koje traje do poč. 1960-ih, i ono nakon toga. Već je u 1944., u tijeku NOB-a, u prvim brojevima lista La Voce del Popolo E. Sequi objavio pjesmu određene estetske vrijednosti, a i izvjesni Darù prvu poeziju na dijalektu, i to fiumanskom, Balle e verità. God. 1946. u tom se listu objavljuju priče i pjesme u duhu onodobnih ideoloških smjernica i zahtjeva, s ograničenom tematikom: dragovoljni rad, sabirni logori, partiz. borba, agrarna reforma i sl. Kao i u dr. književnostima, sjećanja na rat i progone središnje su knjiž. teme istar. autora u prvim god. poslije rata u Italiji; one s vremenom poprimaju neorealističke tonove koje zadržavaju i nakon 1956., kada u tal. književnosti prestaje razdoblje neorealizma. Među novim se piscima pojavljuju Mario Leonardelli s djelom Internato e il porto, Mario de Micheli s djelom All’Armata Iugoslava, E. Sequi i L. Martini. Na knjiž. stvaralaštvo utjecao je ne samo odlazak ljudi iz Istre već i dolazak mladih ljevičara iz Italije, koji su se uključili u škole, sredstva javnog priopćavanja i Talijansku dramu (Dramma Italiano). Istarskim su se Talijanima nametnula dva cilja: očuvanje kult. naslijeđa i stvaranje uvjeta za njegovo jačanje i afirmaciju. God. 1949–50., nakon osnutka tal. kult. društava i prestanka iseljavanja, pokrenuta je djelatnost tal. zajednica u svim područjima umjetničkoga, knjiž. I škol. života. Tada su u dnevniku La Voce del Popolo i u mnogim povremenicima koji su počeli izlaziti objavljena djela Dietro le maschere Pietra Rismonda, L’altoforno Pietra Guerrinija, Il Mulino di Pola Lucifera Martinija i Erija Franchija, El Baladoûr da Sa Pavana G. A. Pellizzera, Edizione straordinaria Osvalda Ramousa, La storia dei 12 Marija Schiavata. Postupno se povećava broj studenata, pisaca, pjesnika i umjetnika. Osnivaju se ustanove koje će potom presudno djelovati na tal. kulturu u Istri; 1952. EDIT, 1963. Društvo pjesnika, pisaca i umjetnika, 1968. Centar za povijesna istraživanja u Rovinju. Utemeljen je knjiž. časopis La Battana. Na kraju 1950-ih i poč. 1960-ih javlja se novi naraštaj pjesnika: Vittorio Finderle ml., Mario Cocchietto, Evelina Collori, Giusto Curto, Alessandro Damiani, Claudio Deghenghi, R. Farina, Anita Forlani, Silvano Sau, Claudio Ugussi, Elio Verardo, Nadia Vesnaver, L. Zanini, te pripovjedača: Paolo Lettis, Giordano Paliaga, Oscar Sudoli i Valerio Zappia. Osvaldo Ramous (Rijeka, 1905–Rijeka, 1981), književnik, novinar, kaz. i glazb. kritičar, knjiž. prevoditelj. Bio je ravnateljem Talijanske drame HNK »Ivan Zajc« u Rijeci. Gl. su mu pjesničke zbirke Nel canneto (1938), Vento sullo stagno (1953), 50 poesie (1957), Punto vegetale (1960), Risveglio di Medea (1967), La parola nel tempo (1969) i dr. U prozi je objavio I gabbiani sul tetto (1965) i dr. Djela su mu prevođena i na hrv. Surađivao je u knjiž. časopisima u više zemalja. Alessandro Damiani (Sant’Andrea Ionico, Calabria, 1928), novinar i književnik, nastanio se u Rijeci nakon sudjelovanja u omladinskim radnim akcijama 1948. Glumio je u Talijanskoj drami HNK »Ivan Zajc« u Rijeci. Pisao za La Voce del Popolo i Panoramu. Piše pjesme i prozna djela u kojima osuđuje potrošačko društvo. Gl. su mu djela: Frammenti (1967), Illudere parvenze di vita (1968), roman Ed ebbero la luna (1987), dramska djela Ipotesi i Aporie (1968., 1979). Njegovo djelo Note di viaggio (2001) objavljeno je i u hrv. prijevodu. Giacomo Scotti (Saviano, Campania, 1928), novinar, prevoditelj, najplodniji je književnik koji piše na tal. jeziku u Istri. Objavio je Se il diavolo è nero (1963), Un altro mare, un altro giorno (1969), Ghe voio ben al mar (1971), Nell’umile occhio dell’uomo (1978), Colore d’arancio (1981), L’effimero confine (1991), Soffrendo per la Croazia (1993), E in viaggio la vita, Cercando fiumi segreti (2000), Racconti di una vita (2001). Mario Schiavato (Quinto di Treviso, 1931) preselio se s obitelji u Vodnjan 1943. Objavio je oko tisuću priča, bajki, komedija, zatim kaz. djela za djecu, romane I ragazzi del porto (1960), Quelli della piazzetta (1968), Mini e maxi (1976). Pisao je pripovijetke za odrasle Campana a morto (1979), Morte di una casa (1980), Racconti dignanesi (1981), Sul Carso (1986) i dr. Te romane Terra rossa e masiere (2001) i All’ombra della Torre (2003). Pjesništvom se počeo baviti u zreloj životnoj dobi (Questa terra era, 1980). Nelida Milani-Kruljac (Pula, 1939) pripada novom valu pisaca talijanske nac. zajednice u Istri. Već od prvih afirmacija na natječaju Istria Nobilissima njezino djelo jasno nadilazi potrošene obrasce postrealizma. Objavila je: La partita (1987), Impercettibili passaggi (1989), Una valigia di cartone (1990., 1992), Tempo di primavera (1991), L’ovo slosso (1996) i La bora (1998., roman pisan četveroručno s Annom Marijom Mori. Claudio Ugussi (Pula, 1932), slikar i književnik, piše poeziju i prozu. Objavio je autobiografski roman La città divisa (1991) i roman Nido di pietra (1994). Više je puta sudjelovao na natječaju Istria Nobilissima, i u knjiž. kategorijama i u lik. umjetnostima. Maurizio Tremul (Bertoki kraj Kopra, 1962), pjesnik kojega obilježava potpuna novina stiha. Nalazi uporište u posljednjim suvremenim iskustvima tal. pjesništva. Često je provokativan, nema elegičnih zastrana, ali uvijek je nekonformističan i antigrađanski. Pjesme su mu objavljene u antologiji Istria Nobilissima. U Italiji šesdesetih počinje objavljivati Istranin F. Tomizza, koji je u svojim romanima prikazao pogranični slavenski i talijanski istar. mentalitet (Materada, 1960; La miglior vita, 1977; Il male viene dal Nord, 1984. i dr.). Djela su mu prevedena i na hrv. jezik. Među ostalim proznim piscima na tal. jeziku u Istri ističu se: Ester Sardoz Barlessi (Moglie e buoi, 1990., Una famiglia istriana, 1992), Gianna Dallemulle Ausenak (Prima piova d’agosto, 1982., Cucai e gabbiani, 1997), Nirvana Ferletta (Ricordi, 1984., La lettera, 1990., Il giorno dopo, 1991), E. Mestrovich, Anita Forlani (Cosi un giorno, 1976., Come si vive, 1980., Frammenti, 1983., Voci e Pensieri, 1987); Mario Cocchietto (Poesie per un giorno di noia, 1969., Amici, 1972., Per un amore, 1978); Umberto Matteoni (I sentieri dell’anima, 1998); Laura Marchig (Dall’oroi allo zolfo, 1998); Marco Apollonio (Breve antologia dell’uomo nero nella letteratura triestina del Novecento); Ugo Vesselizza (Sei esercizi metafisici e morali, 1989., Dieci poesie giocose, disperse e inessenziali, 1990), Fulvio Šuran (Elogio alla fuga, 2000). Od sred. 1960-ih primjetan je procvat dijalektalnoga pjesništva na istromletačkom i istriotskom: Adelia Biasiol (Sento il sole della notte sciogliersi nell’aurora, 1990), Lidia Delton (Sulo parole cumo testamenti, 1998), Giusto Curto (Meîngule insambrade, 1983), Loredana Bogliun (Poesie in dialetto dignanese, 1974., Oun fià de boumbaro, 1983., Al vilo de ouna lagrema calda, 1983., Nel mio silenzio, 1988., Misianse, 1990., In tondo de louna, 1992., Soun la poiana, 2000). Dramska su djela na tal. jeziku pisali Giuseppe Rota, Alessandro Damiani i Lucia Scher, a na istriotskom Giusto Curto, Giovanni A. Pellizzer, Maria Balbi, Maria Burić, Boris Brussic, Miriana Pauletich.

 

A. Pellizzer