Katolička crkva

O prisutnosti Crkve u Istri već u prvim stoljećima kršćanstva svjedoče poglavito ranokršć. mučenici na tom prostoru, među kojima su najpoznatiji sv. Mauro i sv. German iz druge pol. III. st., te osobito starokršć. bazilike iz IV. i V. st., kojih su ostatci vidljivi u Poreču i Puli, i paralelne bazilike iz toga doba.

Crkva je već u najranije doba bila organizirana pod vodstvom biskupa. No, u potpunosti je crkveno-upravno uređena 524., nakon suglasnosti pape Ivana I., biz. cara Justinijana i italskoga kralja Teodorika. Tada su zakonom uređene biskupije sa sjedištem u Poreču, Puli, Pićnu, Novigradu, Kopru i Trstu. Njihove su se granice povremeno mijenjale do XII. st., kada su se ustalile sve do XVIII. st. Znatnije su promjene granica biskupija uvedene 1788. bulom Super specula militantis Ecclesiae pape Pija VI., ugl. pod utjecajem polit. podijeljenosti Istre između mlet. i austr. vlasti. God. 1947. uvedena je Pazinska apostolska administratura, privremena poratna tvorevina koja je ugl. obuhvaćala hrv. i slov. dio Tršćanske biskupije, iako je usklađenje crkv. granice s granicom između Hrvatske i Slovenije slijedilo tek nakon Londonskoga memoranduma 1954. Nakon Osimskoga sporazuma, papa Pavao VI. bulom Prioribus saeculi iz 1977. pripojio je Pazinsku apostolsku administraturu Porečkoj biskupiji i tako omogućio da Katolička crkva u Istri bude upravno ujedinjena. Tijekom povijesti na prostoru Istre dodirivali su se, prepletali i sukobljavali različiti eur. utjecaji. To je donosilo sukobe i napetosti i stvaralo, među ostalim, iskustvo i svijest o različitosti i nužnosti suživota, ali je unatoč svim različitostima, od razdoblja pretežne slavenizacije Istre dolaskom Hrvata, postojala i težnja za njezinim jedinstvom. Kršćanstvo je bilo konstanta koja je taj prostor duhovno ujedinjavala, ostavljajući u njemu tragove uljudbe (Eufrazijeva bazilika u Poreču i dr. kulturna spomenička baština). Uz mlet. i germ. utjecaj, neprekidno se razvijala slav., glagolj., potom šćavetska, hrv. predaja. Život Crkve bio je obilježen vezanošću s istar. zaleđem. Poglavito je glagolj. struja bila vezana uz kvarnerski prostor i dalju unutrašnjost. Domaći kler, najdublje povezan sa slav. pukom, imao je i u dijelu Istre pod mlet. upravom i u dijelu pod austr. vlašću ulogu koju su u dr. krajevima imali plemstvo i građanstvo: bio je svijest naroda. Združenost naroda i svećenstva osobito se očitovala u doba velikih društv. kriza. Reformacija je u Istri imala veći odjek nego u dr. hrv. krajevima, no istar. kler ugl. nije prihvatio njezine ideje i ciljeve. Ipak, s tim je pokretom povezano ostvarenje onoga što je bilo prijeko potrebno za svećeničku službu: izdanje Novoga zavjeta i dr. knjiga na hrv. jeziku. Takva se pov. uloga Crkve i njezinih svećenika u Istri nije mijenjala sve do kraja II. svj. rata. U XIX. st. osjećaju se posljedice Francuske revolucije u Istri. Jačanje nac. svijesti obilježava vrijeme biskupa J. Dobrile: njegov molitvenik i knjige, list Naša sloga i dr. štivo snažno su poticali nac. i vjersko osvješćivanje. U to su se djelovanje u drugoj pol. XIX. st. i na poč. XX. st. znatno i presudno uključile hrv. škole. Crkv. sredstvima izgrađena je zgrada (sadašnji Pazinski kolegij) za dom i odgoj učenika pazinske, tada jedine hrv. gimnazije u Istri. Između I. i II. svj. rata, preko svećenika i knjiga koje je u Trstu izdavao B. Milanović, Crkva je pomagala da Hrvati u Istri nacionalno opstanu. Nakon II. svj. rata razdoblje biskupovanja D. Nežića obilježeno je poglavito borbom za ljudska i vjerska prava. To je bilo vrijeme zatvaranja crkv. ustanova, progona svećenika i vjernika. U sjemeništu s klas. gimnazijom, otvorenom 1945. u Pazinu poglavito brigom B. Milanovića, školovalo se mnogo budućih svećenika, ali i intelektualaca i djelatnika u različitim područjima polit., gosp. i kult. života. U vrijeme biskupa Antuna Bogetića Crkva se u Istri uključila u primanje i karitativno zbrinjavanje izbjeglica Domovinskoga rata, otvorila je misijsko sjemenište u Puli (1991), dovela pavline u Sv. Petar u Šumi (1993), otvorila Pazinski kolegij – prvu kat. školu u Hrvatskoj (1993).

U tako dinamičnoj povijesti položaj je Katoličke crkve u Istri specifičan: mučeništvo početaka kršćanstva nastavlja se sve do najnovijih vremena kroz pokušaje zatiranja identiteta i osjećaja narodne pripadnosti, faš. progona i podjele ljudi prema genima, stasu ili boji, komun. progona vjerskih i crkv. ustanova i dr. Simbol mučeništva posljednjih stoljeća za Crkvu u Istri sluga je Božji svećenik M. Bulešić, te mnogi svećenici koji su u II. svj. ratu i u poslijeratnom razdoblju svojim životom posvjedočili vjernost Crkvi i narodu.

Osim J. Dobrile i B. Milanovića, u području odgoja, obrazovanja i izdavalaštva posebno su djelovali svećenici: Ivan Pavić, Antun Kresina, J. Turčinović i A. Hek. U Porečko-pulskoj biskupiji, koja djeluje na prostoru od 2839 km2, s 206344 st. (2001) ima više od 161132 katolika. Sastavljena je od dviju biskupija, Porečke, kojoj je zaštitinik sv. Mauro, i Pulske, kojoj je zaštitinik sv. Toma. Ima ukupno 9 dekanata i 134 župe, s ukupno 91 inkardiniranim svećenikom. Od 1997. predvodi je biskup Ivan Milovan.

LIT.: I. Grah, Istarska Crkva u ratnom vihoru (1943–1945), Pazin 1998; M. Bartolić, I. Grah (priređivači), Crkva u Istri, Pazin 1999.
J. Grbac

http://www.katolici.org/                                                                                                                                                  http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/