Kastrum (lat. castrum: utvrda, vojni logor), utvrđeno vojničko naselje; tabor, logor. Izvorno značenje pojma u rimsko doba potječe od legijskoga logora opasana bedemima i kulama, koji se gradio po točno određenim pravilima: pravokutni oblik, po jedna vrata na sredini svake stranice i dvije glavne ulice, s pretorijem (zapovjedništvom) na njihovu sjecištu, te s točno određenim položajem pojedinih građevina. U zrelo antičko doba kastrumi su posebno važni u sustavima obrane poput Julijskoalpskih zapora (Claustra Alpium Iuliarum).

U Istri su se gradili vjerojatno u razdoblju između rimskih osvajanja (177. pr. Kr.) i osnivanja kolonija (oko 45. pr. Kr.), kada je rimska vojska nadzirala istarsko priobalje. Arheološki ostatci takvih vojnih postaja nisu, međutim, nađeni. U kasnoantičko doba, s porastom opće nesigurnosti zbog unutrašnje i vanjske krize Rimskoga Carstva, model kastruma s graničnih i vojnoobrambenih područja prenosi se i na druga područja, pa možda i u Istru (kastrumi su tada imali vojni i civilni značaj jer su istodobno bili utočišta lokalnoga stanovništva i izbjeglica iz drugih krajeva).

Kategoriji kastruma pripadaju i vojne utvrde duž istočne obale Jadrana nastale u VI. st., u vrijeme Justinijanove vladavine, kada su se radi sigurnosti plovidbe gradile na svim važnim i istaknutim točkama obale i otoka, i to tako da su jedna drugoj bile u vidokrugu. Jedini je takav primjer u Istri neistraženi arheološki lokalitet Kastril na Premanturi.

Ime Brijunski (ili Bizantski) Kastrum za arheološki lokalitet na Velom Brijunu nije sasvim prikladno jer nije riječ o vojnom već o civilnom naselju ili je tek djelomice služio u vojne svrhe. Kasnoantičko naselje opasano je debelim zidinama, osim s morske strane, gdje su mnogo slabije, a glavna ulazna vrata (istočna) bila su posebno zaštićena. Unutar zidina razvilo se nakon IV.–V. st. naselje izgrađeno od mnogo malih stambenih jedinica, koje nisu organski planirane i vjerojatno su adaptacija starije rimske gospodarske građevine, s tijeskovima i spremištima za ulje i vino.

Propadanjem gospodarstva klasične rimske ladanjske vile ona se postupno preobrazila u niz manjih stambenih prostora, koji su se dolaskom novih stanovnika širili na okolni prostor, sve dok cijelo područje u VI. st. nije opasano zidinama. Umjesto nekadašnjih velikih tijeskova, stanovnici kasnoantičkog naselja upotrebljavali su za svoje potrebe male kućne tijeskove. Naselje je cvjetalo između VI. i VIII. st., a zatim je vjerojatno postupno propadalo, iako tragova naseljenosti ima još u XIV. st. U povijesnim se izvorima kasnoantičkog i srednjovjekovnog doba uopće ne spominje.