Zgrada je manja četverokutna prizemnica, građena 1833., godinu dana nakon posjeta Puli cara Franje I. i njegove žene Karoline Auguste, kojima je bio posvećen natpis na zabatu (FRANCISCUS ET CAROLINA), postavljen ne samo u spomen njihova posjeta već i u znak zahvalnosti za carevu brigu oko zaštite pulskih rimskih zdanja. Po toj su posveti (uništenoj zajedno s timpanonom nakon 1947.) nazvani u puku i zgrada i izvor. Nakon gradnje Arsenala količina vode iz Nimfeja, gradske cisterne iz 1792. kraj katedrale i privatnih cisterna i studenaca više nije zadovoljavala potrebe u sve napučenijoj Puli. Taj nedostatak nije riješen ni crpilištima izvedenima u Arsenalu. Stoga je austrijska mornarica morala izgraditi vodovod i koristiti se izvorom na Nimfeju. Prvotno su ugrađene dvije parne crpke i podignuta je prva vodosprema (1198 m3 vode) na mjestu sjeverne mezzalune mletačke utvrde. Građani su se iz toga sustava opskrbljivali tekućom vodom preko javnih slavina (tzv. fontanelle), podignutih na četirima mjestima.

Druga, veća vodosprema (1627 m3) izgrađena je 1876. u dvorištu utvrde. No, kako je izvor bio 2,25 m ispod morske razine te mu je voda često bila bočata i onečišćena sastojcima crnih jama okolnih zdanja, fontanelle su zatvorene. Gradske su vlasti i mornarica našli nove izvore, pa je 1897. izgrađen drugi vodovod (Franz Joseph I., s vodocrpilišta Tivoli podno Velog vrha) s vodospremom na Monte Ghiru.