Južnočakavski dijalekt ili ikavsko-čakavski dijalekt

Južnočakavski dijalekt ili ikavsko-čakavski dijalekt, u Istri doseljenički je idiom iz sjev. Dalmacije, s područja između Šibenika, Knina i Zadra, kojega su se govornici, bježeći pred Osmanlijama, doselili u sjeverozap. Istru.

Govorna mu se granica u Istri proteže zap. obalom od Novigrada do Savudrije, na sjeveru mu prirodnu granicu čini rijeka Dragonja, koja ga dijeli od susjednih slov. govora, na istoku graniči s buzetskim, na jugoistoku s ekavskim govorima, a na jugu s jugozapadnim istarskim štakavsko-čakavskim govorima, gdje mu se granica proteže južno od rijeke Mirne na potezu Kaštelir–Labinci–Kaldir–Karojba.

Samoglasnici. Refleks je jata ikavski (dica, čovik, vitar), s rijetkim primjerima ekavskoga (delo, delavac, dekla, venac). Prednji nazal ę realizira se kao e (meso, počet, žetva), a u nekim primjerima, iza palatala j-, kao a (jazik, zajik u Karojbi, Labinci i Kašteliru). Stražnji nazal i samoglasno  daju u (vuna). Starojezični poluglas vokalizira se u primjerima ča, malin (mlin), malinar (mlinar), maša (misa), kadi (gdje), s namon (sa mnom). U osnovama glagola krasti i rasti javljaju se prijevojni oblici s likom e: kresti, resti, ali i u imenice rebac (vrabac). Glas o u nekim je mjesnim govorima zatvorenije artikulacije: mlads, stars (Babići Donji). Stari dugi vokal ā ponegdje je vrlo zatvoren, pa glasi kao o, poglavito u slogovima na kojima je nekada bio (a nerijetko je još uvijek) novi praslav. akut: źidõr, kvarnõr (četrdeset, Babići Donji).

Suglasnici. Praslav. suglasnička skupina *d i starohrv. d∂j ostvaruju se različito, kao ž (trži: tvrđi), kao j (tuji: tuđi), u primljenicama kao d' (anđea: anđeo). Praslav. suglasnička skupina *sk i starohrv. *st∂j ostvaruju se kao št' (ognjišt'e, klišt'a). Rezultat jotacije praslav. suglasničke skupine *zg > z∂j > žd očuvao se u imenica daž (genitiv jed. dažda: kiše) i moždani (mozak). Očuvana je praslav. suglasnička skupina čr- (črn, čripnja), mjestimično se javlja i cr- (crvene rože, Kaštelir). Inicijalne se suglasničke skupine tć (d∂ći >*tći) i ht (h∂teti) preinačuju u šć (šći: kći) i st (stiti < htěti). Fonem ļ depalatalizirana je oblika (zemja, uje, jubav). Fonem x (krux, uxo, kuxat) zastupljen je svagdje. Dočetno nastavačno m, i ono u nepromjenjivim riječima, redovito prelazi u n (govorin: govorim, noven: novom, prven: prvom), što je obilježje ugl. svih sustava duž jadranske obale te pripada tzv. adrijatizmima. Fonem v ograničene je distribucije ispred slogotvornoga  (stdnuti: stvrdnuti, td: tvrd, saka: svraka). U prezentskoj osnovi glagola moći (< *mogti) javlja se rotacizam, ž > r (moren). Osnova praslav. glagola *idti u infinitivu glagola u svim mjesnim govorima na području između Mirne i Dragonje ima novije oblike: doći, poći, nać(i) ili noć(i), a u prezentu dojden, pojden, najden ili nojden, no u mjesnim govorima područja južno od Mirne čuva starije oblike dojt, pojt, najt, u prezentu dojden, pojden, najden (Kaštelir, Labinci, Karojba, Kaldir). Dočetno slogovno -l izgubljeno je na dočetku unutrašnjega sloga: bona (> bolna), na dočetku osnove u imeničkih riječi: so (> sol), vo (> vol), a u jed. muškoga roda glagolskih pridjeva radnih ili se gubi, drža (držal > držao), nosi (nosil > nosio, Nova Vas, Martinčići), ili prelazi u -a (sidija, spotija: oznojio, Labinci, Kaštelir, Karojba, Kaldir). Mjesni govori u blizini slov. granice dočetno -l izgovaraju bilabijalno  (be: bio, da: dao, Martinčići, Marija na Krasu, Nova Vas). U mjestima koja graniče s buzetskim govorima nazalno ǫ reflektira se u o kao u slov. idiomu: roka, moka, mojo ženo, akuzativ jed. glavo. U mjestima blizu Motovuna (Kaldir, Karojba, Labinci), zvučni šumnici na kraju riječi izgovaraju se bezvučno: daš (daž), moš (mož), zop (zob), Močibop (prezime Močibob), braf (uškopljen ovan). Glas ć izgovara se ugl. kao t ́. Tzv. srednje č (), artikulira se u Karojbi svia, vria. U Materadi, Juricani, Babići Donjim, Novoj Vasi glas č depalatalizirane je artikulacije: cudo, covik, cut; glasovi s i š te z i ž srednje su artikulacije, ś: noś, puśe; ź: muźi, pet źen. U nekim mjesnim govorima (Babići Donji) suglasnici t i d u suglasničkim skupovima st, št, zd, žd gube se na kraju riječi: daś (dažd), staros, mlados. Dokinuta je sibilarizacija kao morfonološka kategorija u imenica (svidoki, rogi).

Naglasci. Mjesto naglaska pretežito je staro: ženȁ, sestrȁ, konȁc, četrtȁk. Prednaglasne dužine ugl. su nestale. U mnogim mjesnim govorima dobro je očuvan novi praslav. akut: je dõša, čuda kõz, mojõn sestrõn; on u imenica tipa gospodõr, zidõr u kosim padežima zadržava mjesto, ali mijenja ton u dugosilazni: genitiv jed. gospodôra, zidôra (tako je u nekim govorima južno od rijeke Mirne). Ta je pojava vezana s tendencijom da se kratkosilazni naglasak prenosi s otvorenoga zadnjega sloga na predzadnji slog kao dugosilazni: rukȁ > rûka, zvizdȁ > zvîzda, zimȁ > zîma. Na mjestima gdje predzadnji slog nije dug, iako je to nekada bio, naglasak ostaje na starome mjestu u otvorenom i zatvorenom zadnjem slogu: srǐdȁ, krǐčȁt. Ako je predzadnji slog bio od starine kratak, kratkosilazni naglasak s otvorenoga i zatvorenoga zadnjega sloga ne pomiče se regresivno: ženȁ, vodȁ, sestrȁ. Dugi naglasci čuvaju svoje staro mjesto: fačô, Kaštêl, mojê glavê. Takvo staro stanje u akcentuaciji nije jednako u svim mjesnim govorima na prostoru između rijeke Mirne i Dragonje. U Materadi se katkada kratkosilazni naglasak s otvorenoga i zatvorenoga zadnjega sloga prenosi na dugi predzadnji slog po pravilu novoštokavske akcentuacije: díte, svétac, posúdit. Analogijom se javlja i kanovački naglasak kao u jugozapadnim istar. govorima: mója žéna, vóda, séstra.

Oblici. Jednosložne imenice muškoga roda uvijek imaju kratku množinu: sini, brigi, podi. Ni u genitivu mn. nema završetka -ov. U genitivu mn. imenica ženskoga roda -a (-ja) osnova nema nastavačnoga morfema: žen, ruk, koz, sporadično se javlja noviji nastavak -ah: čuda sestar i sestrah, čuda žen i ženah (Karojba i Kaldir). U muškom i srednjem rodu genitiv mn. ima nastavak -i: sini, sedli, zidi. Taj idiom čuva stare nastavke u dativu, lokativu i instrumentalu, poglavito u imenicama ženskoga roda: ženan, ženah, sestrami. Upitno-odnosna zamjenica za neživo u značenju što u Kašteliru, Karojbi i Kaldiru ima čakavski oblik ča, a zamjenica ništa ima oblik nič, u mjestu Babići Donji ca i nic; u Mariji na Krasu u uporabi su oba oblika: ča i ca, nič i nic. U Materadi, Kaštelu i Novoj Vasi ta zamjenica ima oblik kaj. Uz brojeve 3 i 4 redovito je množina (tri sine, štiri sine, u mjestu Martinčići). Prezent glagola ići javlja se s okrnjenom i neokrnjenom osnovom gred-/gre-: gren, greš, gre, gremo, grete, gredu. Infinitiv glagola ima okrnjeni oblik, bez dočetnoga -i (kuhat, ucrnit, št'ipat, pensat). Nema ni aorista ni imperfekta. Kondicional glasi: bin, biš, bi, bimo, bite, bi. Prijedlog iz u prefiksalnim se složenicama javlja u reduciranom obliku z (zdol mize: ispod stola).

U tom istar. idiomu ima mnogo talijanizama: bôška (šuma), bumbâk (pamuk), facô (marama), kôrta (dvorište) itd., a znatan je i utjecaj tal. sintakse: san nosija (tal. ho portato), san suh (tal. sono magro; u Materadi), mi je źgorela heźa (tal. mi e bruciata la casa), ne se more jis (tal. non si puo mangiare).

 

LIT.: M. Hraste, Ikavski govori sjeverozapadne Istre, Filologija, 1967, 5; M. Moguš, Čakavsko narječje, Fonologija, Zagreb 1977; P. Šimunović, Mozaik istarskih govora, Istra, 1985, 3–4; M. Małecki, Slavenski govori u Istri, Rijeka 2002; J. Ribarić, O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri, Pazin 2002.

L. Pliško