Jugozapadni istarski dijalekt

Jugozapadni istarski dijalekt ili štakavsko-čakavski dijalekt, istar. ikavski štakavsko-čakavski postmigracijski dijalekt složene strukture, u kojoj su glavnim jezičnim slojem značajke ikavske štokavštine iz makarskoga zaleđa, ali su uključene i značajke čakavaca šibensko-zadarskoga područja, kojim su ti štokavci prošli na putu do Istre.

U većem ili manjem broju u njemu su zastupljene i jezične značajke starosjedilačkih čakavaca ekavaca, a govornici danas imaju izgrađen čakavski identitet.

Najrasprostranjeniji je dijalekt u Istri. Proteže se od krajnjega juga (Premantura), zapadnom obalom Istre sve do ušća rijeke Mirne (Tar), istočno na crti Muntrilj–Kringa–Sv. Petar u Šumi–Kanfanar do Sv. Ivana, uza zapadnu obalu rijeke Raše do Barbana, zatim crtom Rakalj–Marčana–Muntić–Valtura te južno crtom Jadreški–Šišan–Ližnjan–Medulin. U najjužnijim mjesnim govorima toga dijalekta (Vintijan, Vinkuran, Banjole i Premantura) ima više štokavskih sastojaka. Tomu dijalektu pripada i vodička oaza u sjeveroist. Istri.

Samoglasnici. Refleks je jata ikavski (dica, čovik, vitar), s rijetkim primjerima ekavskoga (seno, venac). Prednji nazal ę realizira se kao e (meso, pet), a u nekim primjerima, nakon j-, kao a (jazik, jačmik). Stražnji nazal i samoglasno l daju u (vuna). Starojezični se poluglas vokalizira u primjerima ča, malin (mlin), malinar (mlinar), maša (misa), kadi (gdje), s namon (sa mnom). U osnovama glagola krasti i rasti javljaju se prijevojni oblici s likom e: kresti, resti, ali i u imenice rebac (vrabac).

Suglasnici. Praslav. suglasnička skupina *d i starohrv. dəj realiziraju se različito: kao ž (trži: tvrđi), kao j (tuji: tuđi), u primljenicama kao d' (and'ea: anđeo). Praslav. suglasnička skupina *sk i starohrv. *stəj ostvaruju se kao št (ognjište), a ponegdje prevladava odraz šć (u Barbanu, Štinjanu). Rezultat jotacije praslav. suglasničke skupine *zg > zəj > žd očuvao se u imenica daž (genitiv jed. dažda: kiše) i moždani (mozak). Očuvana je praslav. suglasnička skupina čr- (črivo: crijevo), osim u govorima oko Premanture. Početne suglasničke skupine tć- (dəći > *tći) i ht- (həteti) preinačuju se u šć- (šći: kći) i st- (stiti < htěti). Pojavljuje se i disimilacija suglasničkih skupova mn i mń (gumno > guvno, sedamnaest > sedavnajst, dimnjak > dimljak). Fonem ļ neizmijenjena je lika (zemlja). Fonem x (krux) zastupljen je svagdje, osim oko Premanture. Dočetno nastavačno m, i ono u nepromjenjivim riječima, redovito prelazi u n (govorin: govorim, noven: novom, prven: prvom); ta je pojava karakteristična ugl. za sve sustave duž jadranske obale i pripada tzv. adrijatizmima. Fonem v ograničene je distribucije ispred slogotvornoga  (stdnuti: stvrdnuti, td: tvrd, saka: svraka). U prezentskoj osnovi glagola moći (< *mogti) javlja se rotacizam, ž > r (moren). Osnova praslav. glagola *idti u infinitivu glagola obično dolazi sa suglasničkom skupinom -jt- (dojti, pojti), a u prezentu -jd- (dojde, pojde). Dočetno slogovno -l izgubljeno je na dočetku unutrašnjega sloga: bona (bolna), na dočetku osnove u imenica: kota (kotal > kotao), u jed. muškog roda glagolskih pridjeva radnih: drža (držal > držao). Dokinuta je sibilarizacija kao morfonološka kategorija u imenica (svidoki, rogi). Provodi se analoška palatalizacija u 3. licu mn. prezenta (reču, siču). Dočetni zvučni suglasnici ugl. se izgovaraju zvučno, ali ima i iznimaka, npr. u dijelu vodičke oaze, no same Vodice nisu iznimkom. Štakavski govornici toga idioma glasove č i t' izgovaraju kao tzv. srednje č (), dok šćakavci razlikuju i artikuliraju oba glasa.

Naglasci. U tom govoru postoje ugl. tri naglaska: ȁ, â, á; nenaglašena duljina ā i nenaglašena kračina ă. Mjesto naglaska pretežno je staro u svim položajima, osim na otvorenom zadnjem slogu: sūdȁc, pētȁk, kopȁti. Kratkosilazni naglasak parcijalno je pomaknut sa staroga mjesta; sa svakog otvorenoga zadnjega sloga, pri pomaku i na dugi i na kratki predzadnji slog, ostvaruje se dugi uzlazni naglasak, akut (vodȁ> vóda, ženȁ > žéna). Česta su i druga prenošenja (otȁc > ótac, narȍd > národ). Nenaglašene duljine uglavnom su nestale. Ponegdje (Premantura) zabilježen je i kratkouzlazni akcent. U mjesnom govoru Trstenika, blizu Vodica, nestale su sve kvantitativne i intonacijske opozicije, pa je tu stanje slično kao u većini buzetskih govora.

Oblici. Deklinaciju imenica toga idioma obilježava konzervativizam i nesklonost novinama, što se očituje u kratkoj množini jednosložnih imenica muškoga roda (voli) i u starim nastavačnim morfemima genitiva, dativa, lokativa i instrumentala mn. svih rodova. Imenice muškog roda u genitivu mn. imaju nastavak -i (brodi), u dativu mn. -on (ljudon, u Raklju), u lokativu mn. -ih/-i (u vrtlih, u zubi), u instrumentalu mn. -i (s petehi) odn. -in (za stolin, u Raklju). Imenice srednjega roda u genitivu mn. imaju nastavke: -ø, -i (ust, polji), u lokativu mn. -ih, -i (na ognjištih, po seli), instrumentalu mn. nastavak -i (s prsi). Imenicama ženskoga roda u genitivu mn. prevladava nastavak -ø (žen), a imenice i-deklinacije imaju nastavak -i (kosti). U dativu mn. imaju nastavak -an (ženan), u lokativu mn. -ah (u brajdah), u instrumentalu mn. -ami (z rukami).

Upitno-odnosna zamjenica za živo biće koji, koja, koje ima stegnuti oblik ki, ka, ke. Oblici pokaznih zamjenica nemaju sekundarni navezak: ti, uvi, uni. Neodređena zamjenica svi, sve, sva dobivena je metatezom (*vъsь- > sv-). Upitna i odnosna zamjenica za neživo u značenju što glasi ča, zamjenica ništa glasi niš, u značenju nešto glasi ništo. Upitna i odnosna zamjenica za živo biće glasi: čigov, čigova, čigovo; ničigov, ničigova, ničigovo, a neodređene zamjenice prefigirane s njom: svačigov, svačigova, svačigovo. Prezent glagola ići javlja se s okrnjenom i neokrnjenom osnovom gred-/gre-: gren, greš, gre, gremo, grete, gredu. Infinitiv glagola ugl. je redovito s dočetnim -i (pisati). Nema ni aorista ni imperfekta. Kondicional glasi: bin, biš, bi, bimo, bite, bi. Veznik jer ima oblik zaš (< za+čь). Prijedlog u (*vъ > və) ima oblik svojstven srednjočakavskim, južnočakavskim i štokavskim govorima – u (u bošku). Kao *vъ > va javlja se samo u prefiksalnih složenica Vazan, vazmeni, vajk(a).

 

LIT.: M. Hraste, Govori jugozapadne Istre, JAZU, Zagreb 1964; R. Bošković, Refleksi grupa tj, dj, tьj, dьj, skj, zdj, ske, zge, u dijalektima južne i jugozapadne Istre, Južnoslovenski filolog (Beograd), 1966–67, knj. 27, sv. 1–2; D. Brozović, Dijalekatska slika hrvatskosrpskoga jezičnog prostora, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1970, 8; M. Moguš, Čakavsko narječje. Fonologija, Školska knjiga, Zagreb 1977; P. Šimunović, Mozaik istarskih govora, Istra, 1985, 3–4; B. Crljenko, Govori jugozapadnog istarskog dijalekta Rovinjštine, Čakavska rič, 1995, 1–2; S. Vukušić, Preplet hrvatskih jezičnih vrijednosti u jugozapadnom istarskom dijalektu, Hrvatski dijalektološki zbornik, 1997, 10; L. Pliško, Govor Barbanštine, Pula 2000; M. Małecki, Slavenski govori u Istri, Rijeka 2002; J. Ribarić, O istarskim dijalektima. Razmještaj južnoslavenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkoga govora, Pazin 2002; J. Lisac, Nastanak i razvoj jugozapadnoga istarskog dijalekta, Nova Istra, 2003, 24, 2.

L. Pliško