Vinova loza (Vitis vinifera), višegodišnja penjačica iz porodice lozica (Vitaceae) koja se dijeli na 10 rodova s više od 600 vrsta.

Vrste roda Vitis, ovisno o geografskome podrijetlu, dijele se u tri skupine: europsko-azijsku, američku i istočnoazijsku.

U europsko-azijskoj skupini samo je jedna vrsta, vinova loza, kojoj pripadaju dvije podvrste: plemenita europska vinova loza (Vitis vinifera ssp. sativa) te divlja europska loza (Vitis vinifera ssp. silvestris). Vrste američke skupine rasprostranjene su na sjevernoameričkom kontinentu, a zbog velike otpornosti na filokseru upotrebljavaju se kao podloge za vinovu lozu. To su Vitis riparia, Vitis rupestris i Vitis berlandieri, a Vitis labrusca, Vitis aestivalis, Vitis cinerea, Vitis solonis izravno su rodne vrste. Istočnoazijske vrste najviše se rabe u dekorativne svrhe; najpoznatija je Vitis amurenzis, koja je vrlo otporna na niske temperature (podnosi do –40 °C).

Morfološki se kod vinove loze razlikuju vegetativni i generativni organi. Vegetativni su organi korijen, stablo s krakovima i ograncima, mladice, rozgva i lišće, a generativni cvijet, cvat, grozd, vitica, bobica i sjemenka. Grozdasti se plod (bobica) jede kao svježe (grožđe) ili osušeno voće, a u prvom se redu upotrebljava za proizvodnju vina i sokova.

Vinova loza ima veliki i mali razvojni ciklus. Veliki ili životni ciklus obuhvaća razdoblje od nastanka biljke do kraja njezina života, koji može trajati 30, pa i više od 100 godina. Mali ili godišnji biološki ciklus vinove loze prolazi svake godine. Čine ga pojedinačne faze razvoja ili fenofaze: suzenje ili plač, pupanje, rast i razvoj vegetacije, cvatnja i oplodnja, rast bobica, dozrijevanje grožđa, priprema za zimski odmor te zimski odmor.

Vinova loza potječe iz Male Azije, odakle se proširila po cijelome svijetu. Ona je danas važna poljoprivredna kultura u svijetu, koja se uzgaja na približno 7,7 milijuna hektara (ha), s ukupnim prinosom grožđa od 60 milijuna tona.

U Istri je vinova loza nezaobilazna povijesna i kulturna biljka, koja se tu uzgaja nekoliko tisućljeća. Bila je, a ponegdje je to i danas, osnovna kultura oko koje se razvijao život stanovništva i o kojoj je ovisio njegov opstanak. Nekad su u Istri najčešće podloge za uzgoj vinove loze bile Riparia i Rupestris du lot (Mantikola), a danas je najraširenija Kober 5bb, potom SO4, 420A i dr.

Poznato je oko 10.000 različitih sorata vinove loze, od kojih samo 220 ima veću komercijalnu vrijednost u svjetskoj vinogradarskoj proizvodnji.

Autohtone sorte vinove loze razvile su se pod utjecajem specifičnih agroekoloških uvjeta nekoga geografskoga područja. U Istri ih je nekoliko - od bijelih sorata to su malvazija istarska bijela, muškat momjanski te manje poznate duranija, brajdenica, opačevina, plavina, trbljan. Od crnih sorata poznate su teran, hrvatica, borgonja, muškat ruža porečki te ružičasta sorta surina. Najraširenija je malvazija istarska bijela (više od 50% vinogradarskih površina).

Autohtone sorte danas su osnova za dugoročan razvoj vinogradarstva u Istri, a tržišno su sve zanimljivije, jer je i svjetsko vinogradarstvo usmjereno prema očuvanju i razvoju autohtonih sorata. Stoga je potrebno provesti selekciju u starim vinogradima radi dobivanja klonova vinove loze najpogodnijih za pojedine položaje. U sklopu svojih projekata time se bavi Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču.