Istrorumunjski, povijesni dijalekt rumunjskoga jezika kojim govore stanovnici u Žejanama na Ćićariji i u naseljima u dolini Boljunčice – Šušnjevici/Sušnjevici, Novoj Vasi, Jesenoviku, Brdu, Kostrčanima, Letaju, te nešto osoba u Rijeci, Opatiji, Trstu i iseljenika u Australiji i SAD-u (Istrorumunji).

Od davnine se govorio na širem istarskom prostoru. O tom svjedoče mnogobrojni toponimi (npr. Fečori, mn. od istrorum. fečor: dijete, dječak, dečko, Katun, Kature), prezimena (npr. Faraguna, prema rum. fara: bez i guna: pastirska kabanica; Katunarić, Licul) i apelativi (npr. stȑpla: ovca koja se još nije ojanjila, prema rum. sterp, stearpa: neplodan, neplodna, usporedi rum. oaie stearpa: neplodna ovca).

Po broju govornika najmanji je od četiriju povijesnih rumunjskih dijalekata: procjenjuje se da njime u Istri govori oko 250 stanovnika (2004.). Naziv istrorumunjski učenoga je podrijetla (u romanistici je u uporabi od XIX. st.) i sami ga govornici ne upotrebljavaju, već svoj idiom nazivaju pridjevom načinjenim od imena mjesta stanovanja: žejånski, susńevski ili šušńevski, novošånski, brijånski itd., ili sintagmama (cuvintå) po žejånsku, (ganej) po susńevsku ili po šušńevsku, po novošånsku, po brijånsku itd. U južnim selima svoj jezik nazivaju i vlåški (vlaški), odnosno vlåške limbe (vlaški jezik), ili po vlåšku (po vlašku). U literaturi se navodi da Istrorumunji rabe i sintagme tipa po naški, po nåšu, po naše u značenju »govoriti istrorumunjski«. No, prema novijim istraživanjima (Goran Filipi) sintagme toga tipa u istrorumunjskom danas redovito znače »čakavski«, te se pretpostavlja da je, barem u južnim selima za koja postoje podatci, tako bilo i prije, jer na isti način tu sintagmu rabe i Istrorumunji koji su emigrirali u Ameriku između I. i II. svjetskog rata i poslije.

U Istri se pojavio na kraju XV. i početkom XVI. st. s doseljenicima iz Dalmacije. Stoga u njem ima dosta starih čakavskih elemenata kojih nema u autohtonim istarskim čakavskim idiomima, a koje mnogi, pretežito rumunjskim autori često bez dublje provjere pripisuju posuđenicama iz okolnih slovenskih dijalekata. Čine ga sjeverni govori, na sjevernoj padini Učke sjeverozapadno od Rijeke, u mjestu Žejane (istrorum. Žejən), i južni govori, na sjevernom i zapadnom rubu Čepićkoga polja u nekoliko mjesta općine Kršan. Najviše istrorumunjskih govornika ima u Žejanama. Prosuđuje se (G. Filipi, 2004.) da se u južnim selima istrorumunjskim služi 90-ak osoba (prema procjenama Augusta Kovačeca na početku 1960-ih tu je bilo 800 do 1.000 istrorumunjofona): najviše ih ima (40-ak) u Novoj Vasi (istrorum. Noselo ili Nosela), zatim (30-ak) u Šušnjevici (Susńevice ili Šušńevice) te u Jesenoviku (Sukodru) s pripadajućim zaselcima, a po nekoliko u Brdu (Bərda ili Bərdo), Kostrčanima (Kostərčån), Zankovcima (Zankovci). Do nedavna se istrorumunjski govorio u još nekoliko zaselaka: Skitača, Trkovci, Perasi (Peråsi), Grobnik (Gromnik; posljednji je govornik umro 1998.), Gradinje.

U odnosu prema drugim rumunjskim dijalektima istrorumunjski je najsličniji dačkorumunjskomu. Podosta se razlikuje od svih rumunjskih dijalekata nadasve zbog različitih adstrata: u njem nema turcizama, osim onih preuzetih iz čakavskog govora (npr. žepu: džep), nema neogrecizama, a nisu poznate ni pojave uvjetovane tzv. balkanskim jezičnim savezom (objekt se ne ponavlja osobnom zamjenicom, funkciju infinitiva nema sintagma da + prezent, nego se infinitiv, koji je uvijek bez a, rabi kao u čakavskom). Višestoljetna prožimanja s čakavskim idiomima uzrokom su sve češćih kalkiranja i hrvatskih slovničnih i leksičkih modela, pa se tako red riječi u istrorumunjskom tijekom stoljećâ izjednačio s čakavskim, a razvile su se i dvije nove slovnične kategorije: srednji rod slavenskog tipa (oblikuje se s pomoću morfema -o), koji potiskuje srednji rod rumunjskog tipa (dvorod), i glagolski vid (istrorumunjski je tako postao jedinim romanskim idiomom koji razlikuje svršene, trajne i učestale glagole koji se tvore s pomoću čakavskih morfema).

Pod utjecajem čakavskoga u svim se mjestima gdje se govori istrorumunjskim, osim u Šušnjevici i Novoj Vasi, gubi opozicija između određenoga i neodređenoga člana za mnoge imenice ženskoga roda na -e promjenom toga neekonomičnoga glasa u -a, čime se izjednačuju oblici za određeni i neodređeni član (npr. o kåpre: jedna koza – kåpra: koza mijenja se u o kåpra i kåpra). Ima i elemenata koji su zajednički istrorumunjskomu i drugim rumunjskim dijalektima: stari se leksik poklapa u svim rumunjskim dijalektima, oblik za dativ jednak je obliku za genitiv, određeni je član postponiran, naglasak nikada ne pada na član i ne mijenja se u izvedenim oblicima ako nema glasovnih promjena.

I istrorumunjski poznaje rotacizam međusamoglasničkoga l koje prelazi u r, ali ga rotacizam n u r (npr. bur: dobar – rum. bun; mire: meni – rum. mine; pəre: kruh – rum. pâine) na sinkronijskoj razini razlikuje od ostalih rumunjskih dijalekata, a na dijakronijskoj ga razini dovodi u svezu s govorima u Maramurešu. Stoga neki rumunjski lingvisti (Popovici, Caragiu-Marioteanu) drže da se formirao sjeverno od Dunava, a prema Popoviciu istrorumunjski je dačkorumunjski dijalekt prenesen u Istru. Između sjevernog i južnog istrorumunjskog govora već dugo vrijeme ne postoje dodiri (a zbog konfiguracije terena vjerojatno ih nije bilo ni u doba doseljenja), te su se razvijali neovisno jedni o drugima. Žejanski je konzervativniji od južnih govora: čuva više starih rumunjskih riječi (npr. cuvintå: govoriti u Žejanama – ganej na jugu; ənceleže: razumjeti – razumi ili capi; oste: rat – vojske ili gvere), dvopadežna sintetična deklinacija više je sačuvana nego na jugu. Ipak, u južnim su se selima sačuvali imperfekt (jo lukråjam: ja sam običavao raditi) i dvorod (npr. ur hrušt: hrušt /Melolontha melolontha/ – doj hrušture u Žejanama, a ur hrušt – do hrušture u južnim selima).

No, južna su sela otvorenija prema jezičnim inovacijama. Razlike su u posuđenom leksiku znatne zbog različitih tipova govora na žejanskom i čepićkom području (npr. tisuć: tisuću u Žejanama, a miĺår na jugu). I sami se južni govori međusobno razlikuju, i to na leksičkom (npr. åze u Brdu, a åsteze u Šušnjevici) i na glasovnom planu (npr. muĺåre u Šušnjevici, a muĺåre u Brdu).

Do nedavna se u Šušnjevici i u manjem dijelu Nove Vasi nisu razlikovali glasovi c, z, s od č, ž, š (realizirali su se pretežno piskavi glasovi): danas (2004.) tek jedan govornik, i to iznimno rijetko, izgovara samo piskave foneme i uglavnom ostvaruje opoziciju s nešto umekšanim šuštavim glasovima, osim č – c, dakle č, ž, š – c, ź, ś, nekoliko njih te foneme ostvaruje upravo takvom opozicijom, a ostali Šušnjevci dosljedno razlikuju šuštave od piskavih fonema. U svim je mjestima uočljiva tendencija da finalno otvoreno -e u imenica ženskoga roda prelazi u -a, osim u Šušnjevici i Novoj Vasi (gdje se to otvoreno -e dosljedno čuva), a to još uvijek omogućuje opoziciju između jednine i množine i u imenica koje tvore množinu na -e, no potire opoziciju između članova: o cåse: jedna kuća – do cåse: dvije kuće u Šušnjevici i Novoj Vasi; o kåsa – do kåse u ostalim mjestima. U većine starijih imenica, onih koje se bitno razlikuju od istromletačkih i talijanskih oblika, otvoreno e prelazi u obično e, no opozicija između jednine i množine još je uvijek očuvana, jer takve imenice nemaju množinu na -e (npr. u Žejanama o muĺåre: jedna žena – do muĺer: dvije žene). U svim je istrorumunjskim govorima jasno uočljiva i težnja da se oblici za jedninu i množinu imenica muškoga roda izjednače (npr. ur škåkovəc: jedan skakavac – doj škåkovəc: dva skakavca), ali u većine se starih imenica čuva manje-više izvorni tip množine (npr. ur pork: jedan prasac – doj porč: dva prasca).

Na istrorumunjskom nema pisanih spomenika. Ti su se govori razvijali izvan bilo kakvih institucija i to je, uza stoljetnu istrorumunjsko-hrvatsku dvojezičnost, nedostatak izvornoga folklora i osjećaja pripadnosti rumunjskom etnikumu, kao i trajno smanjivanje broja govornika, uzrokom da se jezična slika tih govora bitnije mijenjala već od prvih desetljeća nakon doseljenja. Ti intervali mijene postupno se smanjuju, te postoji opasnost da istrorumunjski nestane iz uporabe; može se pretpostaviti da će se duže održati u prekomorskim zemljama.

Krčki rumunjski idiom srodan istrorumunjskomu, kojim se govorilo u Dubašnici i Poljicima (1819. na tom je govoru Ivan Feretić zabilježio Očenaš i Zdravomariju, a objavio Sextil Puşcariu 1929.), ugasio se u prvoj polovici XIX. st. Ostali su njegovi tragovi u toponimiji (npr. Vrhure, od hrv. vrh i rum. nastavka za množinu imenica srednjeg roda -ure; Sekara, istrorum. secåra: raž) te nekoliko apelativa (npr. čura, čuralo: sito; puljić: ptica, prema krčkorum. *puĺu /potvrđeno i u istrorum./ od lat. pullus (*pgllius): mlado životinje; u standardnom rum. pui: pilić, a pasare: ptica).

Mletački je povjesničar fratar Irenèo della Croce (pravim imenom Giovanni Maria Manarutta) krajem XVII. st. prvi zapisao 23 istrorumunjske riječi i sintagme. Potom su se istrorumunjskim bavili mnogi znanstvenici, poglavito od XIX. st. Od hrvatskih jezikoslovaca te su govore istraživali Petar Skok i Pavao Tekavčić, a u novije vrijeme A. Kovačec. Godine 2002. u okviru projekta Atlas linguarum Histrie objavljen je Istrorumunjski lingvistički atlas (urednik G. Filipi).