Villa rustica (lat.: ladanjska vila), rimskodobni izvangradski stambeni i gospodarski kompleks zgrada, središte zemljišnoga posjeda i uobičajeni oblik naseljavanja seoskoga područja u romaniziranim sredinama, gdje je gospodarsko težište na poljoprivredi.

Nastanak im se povezuje s intenzivnim poljoprivrednim iskorištavanjem zemlje, i to prvotno s maslinarstvom i vinogradarstvom, iako su to najčešće samodostatna središta većih imanja na kojima se za svakodnevni život proizvodi sve što okolnosti dopuštaju (ovisno o okolišu: šume, pašnjaci ili more u neposrednoj blizini). Pojavljuju se potkraj razdoblja Rimske Republike u Italiji. Šire se na istočnu obalu Jadrana s romanizacijom agera kolonija (Pola, Parentium, Tergeste) krajem I. st. pr. Kr., a osobito u I. st. po Kr.

U Istri je poznato nekoliko stotina (250–300) lokaliteta s njihovim ostatcima, gotovo svi uz morsku obalu ili u uskom pojasu od nekoliko km od mora. U dubljoj su unutrašnjosti rjeđe, jer je osnovno načelo gospodarskog funkcioniranja takvoga sklopa proizvodnja hrane (vina, ulja i dr.) za tržište. Kopneni prijevoz do tržišta najviše je utjecao na cijenu robe, pa je smještaj uz more (ili rijeke) bio najisplativiji.

Najbrojnije su vile u kojima su ravnopravni bili stambeni i proizvodni sadržaji, rjeđe su one s luksuznim obilježjima palače, bogate rezidencije vlasnika (Brijuni/Brioni, Valbandon, Barbariga, Sorna, Katoro), prepoznatljive po postojanju skupih ukrasa, podnih i zidnih mozaika, zidnih slika (fresaka), kipova i druge kamene plastike. Bolje je poznato desetak istraženih ili djelomično istraženih vila, koje su dokumentirali Anton Gnirs (Šijana, Radeki, Banjole, Brijuni–Kolci), Štefan Mlakar (Velika Šaraja kraj Peroja, Sorna u Zelenoj laguni kraj Poreča) i Vesna Girardi Jurkić (Červar kraj Poreča).

Gospodarstvo rimske vile na vrhuncu je u I. i II. st., nakon čega postupno slabi. Od III. st. usklađuje se s novim proizvodnim okolnostima, smanjuju se kapaciteti prerade i čuvanja plodova zemlje, smanjuje se proizvodnja i izvoz ulja i vina. Tržište se sužava, ali proizvodnja ne prestaje. Pojava tijeskova u gradovima (Pula, Poreč) svjedoči o napuštanju nesigurnoga seoskog područja od IV. st. Neke su vile postale središta većih aglomeracija refugijalnog značaja (pribježišta) uz obalu, od kojih su se neke razvile i u nova gradska naselja (tzv. Brijunski Kastrum, Novigrad, Umag).

U unutrašnjosti, gdje su se za naselja birali položaji na uzvisinama, nemaju kontinuiteta. Neka su pak srednjovjekovna naselja seoskog oblika, ako nisu na gradinskom položaju, nastala na ostatcima rimskih vila ili u njihovoj blizini, pogotovo u južnoj Istri (Marčana, Štinjan, Šišan, Ližnjan, Vodnjan, Filipana i dr.).