Vergerio, Pietro Paolo, st. (il Vecchio, lat. Vergerius Justinopolitanus, Petrus Paulus), humanist, književnik, crkvenopolitički pisac i pedagog (Kopar, 23.VII.1370. – Budim, Ugarska, 8.VII.1444.).

Nakon završetka prvih škola u Kopru i Padovi postao je 1386. nastavnik dijalektike na studiju u Firenci, gdje je upoznao najvažnije osobe humanizma, među kojima su bili Coluccio Salutati, Francesco Zabarella i Leonardo Bruni, koji mu je u znak poštovanja posvetio svoje djelo Dialogi ad Petrum Paulum Histrum. Potom je u Bologni bio lektor logike na sveučilištu 1388.–90., a 1390.–97. u Padovi je uredio izdanje knjige Africa Francesca Petrarke.

Nakon kratkoga boravka u Firenci 1398.–99. radi usavršavanja grčkoga jezika u školi Manuelea Crisolora, vratio se u Padovu, gdje je 1405. završio studij trostrukim doktoratom iz umjetnosti, medicine i prava. Iste godine preselio se u Rim te radio u Kuriji i pisao Poetica enarratio i dvije rasprave o shizmi: Oratio pro reintegranda uniendaque ecclesia i Quaestiones de ecclesiae potestate. Nakon boravka u Kopru (1411.–12.) u službi Zabarelle sudjelovao je na koncilu u Konstanzu 1414.–18., a potom je 1418. ušao u službu cara Žigmunda Luksemburgovca, koji mu je dodijelio naslov poeta laureatus i poveo ga sa sobom najprije u Češku pa u Ugarsku, gdje je na dvoru obnašao visoke dužnosti. U Ugarskoj je ostao i nakon careve smrti, baveći se gotovo isključivo crkvenim i doktrinarnim pitanjima.

Velik humanist, pjesnik i književnik, Vergerio je napisao komentare o Seneki i Hipokratu, bio je autor povijesnih djela, govora, terencijanske komedije Paulus, koja je jedan od najranijih primjera talijanskoga humanističkog kazališta, i traktat De arte metrica (s F. Zabarellom). Najpoznatiji je po djelu De ingenuis moribus et liberalibus studiis adulescientiae, pisanom oko 1400.–02., pedagoškom traktatu u kojem naglašava važnost laičkog obrazovanja, koje mora biti dostupno svakom pojedincu i temeljiti se na liberalnim studijima, lijepim umjetnostima, moralnoj kulturi te tjelesnim i vojnim vježbama. Obrazovanje ne smije biti usmjereno prema jednoj određenoj disciplini ili specijalizaciji, nego, zahvaljujući učenju jezika, filozofije, znanosti, umjetnosti i tjelovježbi, mora biti obvezni dio oblikovanja slobodnoga pojedinca. Djelo je prvi put tiskano 1472., a bilo je cijenjeno u cijeloj Europi, te je tijekom XVI. st. imalo 50 izdanja.