Utvrde ili fortifikacije

Utvrde ili fortifikacije (srednjovj. lat. fortificationes), trajne ili privremene građevine obrambena značaja, utvrđena mjesta.

U Istri su prve u. nastale s pojavom naselja koja su imala i obrambenu ulogu, prapovijesnih gradina u brončano i željezno doba (XV – II.st.pr.Kr.). Imale su bedeme građene suhozidnom tehnikom, a posebno su im brižljivo bili uređeni ulazi, najosjetljivije točke obrane. U rimsko su doba u Istri jamačno postojale utvrde, iako njihovi konkretni arheološki ostatci nisu poznati; poluotok je poslije rim. osvojenja 177.pr.Kr. bio rano pacificiran i nije bio u području vojnih operacija u carsko doba (kao što je to bilo npr. Podunavlje). Rimske vojne postaje postojale su vjerojatno na mjestu današnjega kaštela u Puli, te na nizu uzvisina uz more, radi kontrole plovidbe (rt Kamenjak, Brijuni, okolica Rovinja, vrsarsko i porečko područje). Međutim, rim. gradovi: kolonije (Pola, Parentium, Tergeste) te municipiji i civitates (Nesactium, Aegida, Piquentum, Rotium) uvijek su imali bedeme i kule, te su tako imali i obrambenu funkciju. U više su se navrata bedemi u antici obnavljali kada je u tom dijelu Europe zaprijetila kakva opasnost (upadi Norika, Kvada i Markomana, Huna i dr.). U kasnoantičko doba (od III. st.) neke od starijih gradina u sjev. i sjeverozap. Istri mogle su biti prenamijenjene u vojne utvrde u sklopu sustava obrane ulaza u Italiju (Claustra Alpium Iuliarum), kao npr. Čentur, a u V–VI.st. izgrađena su nova utvrđena naselja na zap. obali Istre (npr. tzv. Kastrum na Velom Brijunu) i u unutrašnjosti, jednim dijelom za dobjeglice iz Panonije i Ilirika. U sr. vijeku grade se u. kao središta feud. imanja (Boljun, Paz, Pietrapelosa), često na nepristupačnim mjestima iznad litica (Lupoglav, Kožljak, Pazin, Momjan i dr.), ali i komunalna središta grade bedeme i kule (Motovun, Buzet, Hum, Sv. Lovreč Pazenatički, Bale i dr.). Posebnu su ulogu imale u. s obiju strana mletačko-austrijske granice, npr. Žminj i Svetvinčenat. Do XV.st. utvrde su bile razmjerno jednostavne, a s pojavom vatrenoga oružja dobivaju nove elemente (platforme za topove, usporedne zemljane nasipe i bastionski sustav). Pazinski se Kaštel npr. usklađivao s promjenama u načinu ratovanja (opsade i obrane) od XIII. do XVII.st. Samo je manji dio feudalnih utvrda i komunalnih obrambenih sustava znatnije prilagođen novome dobu. Mlečani su bastionske sustave, tj. utvrde s istaknutim trokutastim klinom na tvrđavnom bedemu, gradili za zaštitu obalnih gradova s kopnene strane (Umag, Poreč, Novigrad, Rovinj), a samo su u Puli izgradili novu utvrdu kao središnju točku obrane grada, na Kaštelu, s četirima bastionima (mletačka utvrda u Puli). Razvitak topništva u XVII. i XVIII.st. uvjetovao je i promjene u načinu gradnje utvrda, koje su se u XIX. st. u nekoliko razvojnih faza dopunjavale i usavršavale.

LIT.: C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1964, 10–12; L. Foscan, I castelli medioevali dell’Istria, Trieste 1992.
Robert Matijašić, Istarska enciklopedija

Fortifikacijska arhitektura Pule u XIX. st. bila je gl. komponenta prostornog razvitka grada. Sustav se oslanja na mletačko-francusko naslijeđe na trima lokacijama: zapuštenoj mlet. utvrdi (Hafenkastell) na vrhu pulskog brežuljka, napoleonskoj utvrdi na otoku Sv. Andriji (1807) i ostatcima starog Orlandova tornja (srušen 1806). Čini ga niz odvojenih utvrda za samostalnu obranu, kojima se napadač držao na sigurnoj udaljenosti od luke i grada. Već prije 1820. utvrđene su lokacije za zaštitu grada i ulaza u zaljev, a do 1850. sve su u. izgrađene ili osuvremenjene: poljska utvrda Maksimilijan, poljska utvrda (lunetta) Marie Louise nad Rtom Kumpar, topnička bitnica Žunac (Zonchi), topnička bitnica na otoku Sv. Petru, preuređena napoleonska utvrda, 1830–32. nazvana Kaiser Franz I., i osposobljen Hafenkastell. Izgrađena su tri manja kružna tornja promjera 10m: Sv. Ivan (San Giovanni) na Muzilu (Signole), na Punti Kristo i na Monte Grossu. Projekte fortifikacija do kraja 1850. izrađivala je Filijala u Puli Lokalne uprave u Trstu (K.u.k. Fortification Local Direktion zu Triest-Filialposten Pola), a nakon toga Genie Direktion zu Pola. S povećanjem dometa topništva širio se i dopunjavao i obrambeni sustav grada. Između 1850. i 1868. sustav se širio isticanjem utvrda i topničkih bitnica u svim smjerovima, posebice nakon 1859 (pronalazak olučenog topništva), na međusobnom razmaku ne većem od 1,5km. Stvorena je zbijena kruna stalnih odvojenih uvrda i topničkih bitnica na širem prostoru, 2 do 8km udaljenom od grada, te je sustav, u koji su tako uključeni otoci Brijuni, u širem krugu oko zaljeva završavao na poluotoku Verudeli. Prve kružne utvrde tipa Pulski toranj, promjera 30–45m, s unutrašnjim dvorištem, izgrađene su 1852–54. na lokaciji Monsival (Bourguignon), Muzil, Sv. Juraj (San Giorgio), Munida, Casoni Vecchi (Monte Paradiso), a prvi potkovasti tornjevi tipa Pulski segmentni toranj na lokaciji Monte Zaro, Monvidal, Sv. Mihovil (San Michele) te najveći, promjera 45m, oko Martello-tornja na Monte Grossu. Na Velom Brijunu dovršena je 1854. prva kružna utvrda Brioni (Tegetthoff), promjera 50m, integrirana 1863. u veću kružnu utvrdu promjera 105 m s četiri kofra. Na Punti Kristo integriran je 1857–59. Martello-toranj u veću kružnu utvrdu tipa Franz I. promjera 25,5 m, a 1864–65. u širu kružnu utvrdu promjera 71,50 m s četiri kofra. Nad Rtom Kumpar preuređena je prijašnja poljska utvrda Marie Louise i 1859. dovršena najveća kružna utvrda, tipa Pulski toranj, promjera 110 m s dvama bočnima kaponirima do ulaza. God. 1859–60. podignute su poligonalne poljske utvrde (Feldwerk) s otvorenim topničkim bitnicama i podzemnim nastambama na vrhovima Turulla, Castion i Kaštelir u Štinjanu, na Monte Cerelli, Velom Vrhu (Monte Grande), Mulimenti (Monumenti), zatim Giorgetta, Drenovica (Corniale) i Saline. Veće obalne otvorene poligonalne kazamatirane topničke bitnice izgrađene su na Fiželi (Fisella) 1850. i 1859–60. na Stoji Muzil 1859–63. i duž zapadne obale otoka Sv. Andrije 1868. Obrambene zidine arsenala započele su se graditi 1854., a dovršene su prije 1862. u dužini 1750 m s trima većim kružnim tornjevima. Poslije 1868. sustav se nadopunjavao gradnjom poligonalnih zdanja u širem krugu oko grada i luke, navlastito 1880–95. Nakon iznalaska brizantne granate (1885) uvedene su blindirane čelične kupole za skrivanje topova, s hidrauličnim sustavom okretanja i utvrdom uronjenom u teren. Takve utvrde i kazamatirane topničke bitnice, s obrambenim rovovima izdubljenima u živoj stijeni, imale su na vrhovima kofrove za blisku obranu rova i obrambeni kaponir u grkljanu za obranu ulaza, a longitudinalna se izdužena reduta, kao obrambena vojarna, nalazila u njihovu središtu ispod obrambenoga nasipa i ispred prostrana izdužena dvorišta. Mijenjala se i dopunjavala tehnika gradnje: osim debelih zidova od kamena, sve se više upotrebljavao beton s cementom kao vezivom, a u zaštiti krovnih konstrukcija, namjesto prijašnjih zemljanih nasipa potom i vidljivih ploča, sve su više služili čelični »I« profili i čelične ploče u kombinaciji s betonom. Nakon 1910. redovito se napuštalo zidanje u kamenu, pa su se topničke bitnice gradile isključivo betonom ili armiranim betonom. Do 1895. kružni toranj na Punti Kristo dograđen je i preuređen u poligonalnu obalnu utvrdu s blindiranom čeličnom kupolom i trima otvorenim topničkim bitnicama, te je postao najsnažnijom obalnom utvrdom tvrđavnoga topništva Austro--Ugarske Monarhije; izgrađene su: stalna utvrda na Kašteliru (1885–95); poligonalna utvrda s blindiranom čeličnom kupolom na Stoji (1885) i Verudeli (1882–86); poligonalne utvrde Bradamante, San Daniele (Šandalja), Turtian i Pomer (Kaštijun) (1881–88); topnička poligonalna bitnica povezana poternom s kružnom utvrdom Muzil (1883–84); merzerska bitnica Signole na Muzilu; topničke bitnice Sv. Ivan (San Giovanni) na Verudeli, Lovina i Valmaggiore (1881–86). Tom sustavu odvojenih utvrda priključen je nakon 1895. sustav skupine utvrda i topničkih bitnica: Mali Brijun (1895–1913) s utvrdom Minor, koja je poprimila značajke podzemnoga autonomnoga gradića izdubljena u živoj stijeni, sa sedam bitnica i 450 članova posade; Kaiser Franz Joseph I. na Velom Brijunu, koju su činile poligonalna obalna utvrda Peneda (1898–1904), obalne topničke bitnice Cavarolla i Naviglio (1902) i još sedam bitnica (tijekom I. svj. rata); Paravia – Barbariga koju su činile obalna topnička bitnica Benedetto (1898–1903), poligonalna utvrda Forno (1904), obalna merzerska bitnica Caluzzi (1904), dvije poligonalne utvrde Paravia istok i Paravia zapad, središnja ukopana obrambena vojarna (500 vojnika), tri uzobalne bitnice i tri potporne točke. Skupinu Premantura, Svetica (Monte Madonna), Valtura, Kavran, Muntić i Monte Mulin činile su otvorene topničke bitnice građene tijekom I. svj. rata jednostavnim armirano-betonskim konstrukcijama. Pulski obrambeni sustav 1908–17. postupno se dopunjavao i povezao u tri utvrđene crte s rovovima, žičanim zaprekama, minskim poljima na moru i na kopnu, pješačkim putovima i poljskim uskotračnim kolosijecima za opskrbu, stražarnicama, potpornim točkama te stalnim i pokretnim bitnicama. Bio je podijeljen u 17 obrambenih odsjeka koji su zatvarali grad sa svih strana prema kopnu i prema moru. Tijekom I.svj. rata sva su tri sustava (odvojene utvrde, skupine utvrda i utvrđena crta bojišnice) ujedinjena u jedinstvenu Tvrđavu Pula (Festung Pola), koja je 1917. zauzimala kopneno područje s otocima na prostoru od Limskoga do Raškoga kanala i do premanturske punte, s miniranim akvatorijem, s četirima zrakoplovnim lukama i skupinom utvrda na Malom Lošinju. U tom pulskom obrambenom trokutu potkraj svibnja 1915. službovalo je 42500 časnika i vojnika.

Moderni sustav obrane u vanjskome prostoru utvrđenoga grada već od prve pol. XIX.st. osmislio je fortifikacijsku arhitekturu koja je slijedila tehničke inovacije i logiku ratnih vještina, građenu i oblikovanu dobrim dijelom na predaji renesanse i baroka, njemačkih djela XVI.st. zamišljene renesansne utvrde A. Dürera (1527), djelovanja švedske škole (XVII–XVIII.st.), na koju se ugledao i markiz M. R. Montalembert (XVIII.st.) u gradnji utvrda. Projektanti pulskih prvih kružnih utvrda, potom i golemih poligonalnih zdanja, bili su vojni inženjeri i arhitekti, koji pročelja tih vrhunskih arhit. djela XIX.st., podizanih u razdoblju historicizma, nisu kitili skupim ukrasima. Izbor je dekorativnih oblika sužen i pojednostavljen – važna je bila funkcija i konstrukcija, koja se morala oduprijeti napadu topništva. No, ipak nije izostalo modeliranje nekih pojedinosti u duhu historicističkoga dekora na ulaznim portalima, prozorima, topnjačama, vijencima, ogradama, stolariji i bravariji. Dovratnici portala i doprozornici, ponegdje građeni od golemih masivnih kamenih blokova, pojednostavnjeni su i rijetko naglašeni jednostavnim profilacijama. Iako su podizana po udžbeničkim pravilima gradnje i razrađenim konstrukcijskim detaljima, ta arhit. djela ipak nisu plod pasivna, epigonskoga oponašanja standardiziranih građevina. Ona su u stvaralačkom procesu prilagođavana ambijentu i uvjetima obrane, a po osobitoj tehnici tradicijske gradnje kamena autentična su arhit. zdanja, zadnji primjeri danas nestale umjetnosti arhitekture fortifikacije. Kamen vađen iz lokalnih kamenoloma prevladava kao građevni materijal, ugrađen u debelim zidovima i do 3m širine, tradicijskim tehnikama gradnje, s pravilnim fino i grubo klesanim vidljivim blokovima kamena (opus quadratum), zidanim u redovima različitih širina i dužina. Samo su stropne konstrukcije dijelom rađene od debelih drvenih greda i dasaka s jednostavnim provjerenim konstrukcijskim pojedinostima srednjovj. predaje. Tehnologija i tehnika gradnje kamenih svodova također je tradicijska, tek se 1880. počeo upotrebljavati čelik i beton u kombinaciji s kamenom i ciglom mjesne proizvodnje. Ljepota je tih utvrda u mnogobrojnim fino oblikovanim detaljima, primjerice u izvedbi topnjače, često radom talentiranih majstora kamenoklesara, ali najviše u čistoj, gotovo suvremenoj kompoziciji kamenih pročelja i korpusa utvrda u živoj stijeni, uklopljenih u brežuljkasti krajolik grada s kojim čine organsku cjelinu. Graditelji nisu bezlično oponašali stare oblike: postigli su skladnu ravnotežu između strogih zahtjeva nauka o fortifikacijama i slobodnoga arhit. oblikovanja, koji se već na kraju prve pol. XIX.st. u jeku historicizma ističe čistoćom oblika. Najveći je doseg te arhitekture upravo geometrijska čistoća, kako na vanjskim pročeljima tako i jednostavnoj geometriji unutrašnjih prostora. Pulske su fortifikacije vrijedno hrv. graditeljsko naslijeđe složene eur. vojne fortifikacijske arhitekture.

LIT: E. Grestenberger, Festung Pola, Wien–Graz 2003; A. Krizmanić, Prostorni razvitak Pule 1813–1918, Pula 2003.

Attilio Krizmanić, Istarska enciklopedija

Posljednja promjena. 1. 2. 2005., IE