Arheologija (grč. ἀρχαιολογία, od ἀρχαῖος: star i λόγος: riječ, misao, znanost), znanost koja na temelju materijalnih ostataka proučava ljudsko društvo od prve pojave čovjeka do srednjega vijeka.

Do materijalnih ostataka dolazi se sustavnim iskapanjima i slučajnim nalazima. Riječ arheologija poznata je još iz antičkih vremena (starina, prošlost), ali tek od XVII. st. upotrebljava se u suvremenom smislu (Jacques Spon). Do XIX. st. interes arheologa bio je usmjeren na klasične starine (grčke, rimske i egipatske), potom su se granice arheologije proširile u vremenu (prapovijest) i prostoru (proučavanje starih civilizacija Amerike, Afrike i dr.). Arheologija je multidisciplinarna znanost koja se za dobivanje vjerodostojnih rezultata služi klasičnim metodama (tipološka, komparativna i stratigrafska) i metodama usavršenim u različitim prirodnim znanostima (kemijske analize, polenska analiza, dendrokronologija). Rezultati i zaključci do kojih dolaze arheolozi služe drugim strukama kao temelj za dalja istraživanja (povijest, povijest umjetnosti, antropologija, sociologija). Prapovijesna arheologija razvija se u Europi od početka XIX. st., a prema danskim arheolozima Christianu Jürgensenu Thomsenu i Jensu Jacobu Asmussenu Worsaaeu prapovijesno razdoblje podijeljeno je na kameno, brončano i željezno doba. Razvojem znanosti podjela je nadopunjena i usavršena. Klasičnu arheologiju začeo je i ustrojio Johann Joachim Winckelmann potkraj XVIII. st., temeljeći je na proučavanju umjetničkih spomenika. Srednjovjekovna arheologija definirana je tijekom XX. st.

Preteče su arheologije u Istri do XVIII. st. skupljači podataka o natpisima, npr. Cirijak iz Ankone već u XIV. st. i arhitekti koji su proučavali antičko graditeljstvo Pule: Andrea Palladio, Sebastiano Serlio i Vincenzo Scamozzi u XVI. st., zatim fra Antonio Lavezzari (1671.–1707.), koji je bilježio podatke o puljskim spomenicima ugrađenim u temelje gradskih kuća i u zvonik katedrale. Sredinom XVII. st. novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini napisao je djelo De' Commentari storici-geografici della Provincia dell'Istria (kasnije objavljeno u Archeolografo Triestino, 1873., 4) u kojem donosi prve zapise arheološke topografije Istre, a u XVII. i XVIII. st. spomenike su crtali i opisivali talijanski, francuski i engleski arhitekti, slikari i kartografi (Vincezo Coronelli, James Stuart, Nicolas Revett, Giambattista Piranesi, Robert Adam, Louis-François Cassas).

Početak arheologije u Istri temelji se na entuzijazmu pojedinaca, amatera, humanista, putopisaca, ljubitelja starina, liječnika, a ponajprije povjesničara XIX. i početka XX. st. Oni su obilaženjem terena skupljali arheološke predmete koje su pohranjivali u svojim kućama i privatnim zbirkama. Začetnicima povijesno-arheoloških istraživanja smatraju se Pietro Kandler i Giovanni Carrara, a vrijedan prinos početcima arheoloških istraživanja dali su: Andrea Amoroso, Carlo Marchesetti, Alberto Puschi i Bernardo Schiavuzzi. Za razvoj arheologije u Istri važna je 1866. god., kada su Antonio Covaz i Carlo De Franceschi posjetili lokalitet Vizače (Nezakcij), koji je imao odlučujuću ulogu u razvoju arheologije u Istri.

Kao i drugdje, razvoj arheologije u Istri vezan je uz djelovanje ustanova i društava. Posebnu ulogu u očuvanju i istraživanju arheološke baštine Istre imala je Società Istriana di Archeologia e Storia Patria, zatim suradnici C. i k. središnjega zavoda za zaštitu spomenika (K.u.k. Zentralkommision für Erhaltung und Erforschung der Baudenkmäle, Wien), ali najviše stalni povjerenici za Primorje (Küstenland): R. Weisshäupl (1890–1900) i Anton Gnirs (1901–1918) koji su rezultate istraživanja objavljivali najviše u bečkim časopisima: Jahreshefte des Österreichischen Archäologischen Instituts, Jahrbuch für Altertumskunde i Mitteilungen der K. u. k. Zentralkommision. Gnirs je poglavito radio u Puli i na Brijunima (Brioni). Istarski arheolozi talijanskog kruga objavljivali su članke u časopisima Archeografo Triestino i Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria. Prva muzejska ustanova osnovana je 1884. u Poreču, a 1902. utemeljen je Gradski muzej (Museo Civico) u Puli. Na početku XX. st. (1900.–08.), a i poslije, intenzivirala su se arheološka istraživanja u Nezakciju. U to su doba istraživanja nalazišta Picugi kraj Poreča, Berma i Nezakcija dala vrijedne rezultate za poznavanje prapovijesnog razdoblja. Godine 1915. tiskan je opširan vodič po antičkim starinama Pule i okolice na njemačkom jeziku (A. Gnirs, Pola. Ein Führer durch die antiken Baudenkmäler und Sammlungen).

Nakon I. svjetskog rata, brigu o arheološkim istraživanjima, radovima i muzejima (pulski Museo Civico postao je Regio Museo dell’Istria) preuzela je Soprintendenza di Trieste, a zatim iz Padove (voditelji A. Degrassi, a zatim M. Mirabella Roberti). Tal. arheolozi nastavili su radove u Nezakciju (Giulia Fogolari, Giovanni Battista Brusin, Attilio Degrassi, Mario Mirabella Roberti), ali su posebice skupljali topografske podatke i istraživali pulske antičke spomenike. Za II. svjetskog rata ponajviše su se posvetili fizičkoj zaštiti spomenika, koji su unatoč tomu djelomice stradali (Augustov hram i katedrala u Puli).

Novo razdoblje istarske arheologije otvara se utemeljenjem Arheološkoga muzeja Istre 1947., koji postaje vodećom kulturnom ustanovom. Osobito se radilo na prikupljanju topografskih podataka širom Istre, i to s posebnim obzirom na gradinska naselja (Boris Baćić) i, do tada zanemareno, srednjovjekovno razdoblje (Branko Marušić). Nastavljeni su radovi na već poznatim nalazištima (B. Baćić, B. Marušić i Josip Mladin u Nezakciju, Štefan Mlakar na Brijunima), ali i na novim lokalitetima (gradina Monkodonja, B. Baćić 1953.–55.). Početkom izgradnje velikih hotelskih kompleksa na zapadnoj obali Istre 1960-ih istraženo je nekoliko lokaliteta antičke ladanjske i gospodarske arhitekture (Sorna, Katoro, Barbariga, Červar-Porat). Iznimne arheol. rezultate dala su istraživanja nekropola i groblja. Istraženi su dijelovi pulskih antičkih nekropola, osobito duž Koparske ulice i na tzv. Marsovu polju (Vesna Girardi-Jurkić), istražena je velika antička i kasnoantička nekropola u Burlama (Medulin: V. Girardi-Jurkić, Kristina Džin), nekropole antičkog Nezakcija (B. Schiavuzzi, A. Puschi), zatim Pintorije kraj Buzeta (V. Girardi-Jurkić), Kringe (Š. Mlakar) i dr.

Istarskoj ranokršćanskoj i ranosrednjovjekovnoj arheologiji je pridonio B. Marušić istraživanjem mnogobrojnih crkvenih građevina (Pula, Nezakcij, Dvigrad, Bale, Guran, Banjole i Betiga kraj Barbarige) te groblja u sjevernoj Istri (Veli Mlun, Mejica, Brkač, Čelega, Kortina kraj Modrušana, Frančini kraj Pazina). Na prostoru Poreštine, a ponajprije Eufrazijeve bazilike u Poreču istraživao je Ante Šonje, a nastavio Ivan Matejčić (Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine Ministarstva kulture, Konzervatorski odjel Pula).

Proučavanjem arheoloških spomenika koji se nalaze ispod morske površine bavi se podvodna arheologija. Njezin razvoj u Istri započinje 1960-ih sustavnim rekognosciranjem obale.

Sustavna arheološka istraživanja u Istri posljednjih godina XX. st. postaju multidisciplinarna i međunarodna (u Monkodonji sudjeluje Institut für Prähistorische Archäologie Berlinskoga slobodnoga sveučilišta; u Loronu institut Ausonius, Sveučilišta Michel de Montaigne iz Bordeauxa; pećine sjeverne Istre istražuju Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Department of Archaeology Sveučilišta u Cambridgeu u Engleskoj).

Članci s istarskom arheološkom tematikom objavljuju se u časopisima u Hrvatskoj i inozemstvu: Histria Archaeologica, Histria Antiqua, Jadranski zbornik, Buzetski zbornik, Atti, Glasnik muzealaca Istre, izdanje Hrvatskoga arheološkoga društva, Opuscula archaeologica, zatim Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia e Storia Patria (Trst), Arheološki vestnik (Ljubljana).

Slike