Usmena književnost

Usmena književnost, ukupnost usmenoknjiž. tvorevina koja nastaje, prenosi se i izvodi zaslugom kazivača i primatelja u usmenokomunikacijskim procesima. Obuhvaća poeziju: lirske i epske pjesme, balade, dvostihove; prozu: bajke, predaje, legende, basne, anegdote, viceve; dramske oblike; retoričke oblike: zdravice, basme, brojalice, brzalice, rugalice i sitne oblike: poslovice, zagonetke. Usmena književnost u Istri svjedoči o specifičnim pov. mijenama, migracijama stanovništva i zemlj. položaju. Ona je sama nastajala (ili bila donošena i prenošena zajedno s migracijskim valovima i pojedinačnim doseljenjima) u različitim kulturološkim krugovima i na različitim jezicima: hrvatskom, talijanskom, istroromanskom, istrorumunjskom, slovenskom, a posebno mjesto ima i crnogorska oaza u Peroju. Suživot različitih kulturoloških krugova značio je i suživot usmene književnosti koja je nastajala u njima, ali i višesmjernu komunikaciju, posebno kad su u pitanju oni usmenoknjiž. oblici koji su lakše prenosivi iz jednoga jezika ili mjesnoga govora u drugi (npr. prozni, za razliku od poetskih). Posudbe i prenošenja mogli su biti na razini pojedine inačice, ali i na terminološkoj razini. Tako je npr. termin štriga vjerojatno ušao u hrv. usmenu književnost iz istroromanskog, a istar. su Talijani u nekim pričama posudili krsnika, nadnaravni lik i naziv iz hrv., ili možda slov. kulturnoga kruga.