Istarski razvod, hrvatskoglagoljski spomenik koji opisuje i uređuje međe („termene i kunfine“) između pojedinih istarskih seoskih općina (komuna), njihovih feudalnih gospodara i Mletačke Republike.

Napisan je kao javna pravna isprava na hrvatskom jeziku, glagoljicom, u obliku notarskoga instrumenta. Prvi ga je objavio Ante Starčević u latiničkoj transkripciji kao Razvod istrianski od god. 1325 u Kukuljevićevu Arkivu za povjesnicu jugoslavensku (1852.). Hrvatski je tekst datiran godinom 1325., a datacija je proširena navođenjem feudalaca koji su tada vladali Istrom, od kneza Albrechta (umro 1325.), oglejskoga (akvilejskoga) patrijarha Rajmunda (umro 1299.) i drugih feudalaca koji su svoje posjede imali u Istri, ali koji su živjeli u različito vrijeme, i nisu se mogli skupiti na jednom takvom razvodu. Taj podatak dovodio je u pitanje formalnu autentičnost spomenika. Sam pojam razvod ili zavod stari je hrvatski pravni termin, i zapisan je i u latinskim ispravama na širokom prostoru od Istre do Dalmacije (zavod facere, 1191., savodiçare, 1237., savodum, 1182.), a označavao je čin uvođenja u posjed ophodom po zemlji. Samo se razvodom utvrđuju granice i osigurava nesmetano uživanje posjeda, nakon što stranke utvrde međe i granice na spornom zemljištu.

U 21 dan razvodna je komisija prešla oko 150 km spornoga terena; na tom prohodu bilo je komisiji predočeno 19 starih razvodnih isprava kojima se potvrđivao posjed, i one su u skraćenoj formi ušle u tekst Istarskoga razvoda. Po glasu hrvatskog spomenika trojica su javnih bilježnika (notara) pratila komisiju, i pisali su svaki svoj original, tj. javnu ispravu, na latinskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Notar glagoljskog originala bio je pop Mikula, plovan Gologorice, kapelan pazinskoga kneza i gospode deželske (tj. istarskoga sitnog plemstva). Ni jedan se original nije sačuvao, ali je sačuvan prijepis hrvatskoglagoljskoga teksta koji je 1502. prepisao pop Jakov Križanić, notar carskom i papinskom ovlašću, koji je – kako se navodi – prepisao „instroment“ u sva tri jezika, od kojih se sačuvao samo hrvatskoglagoljski prijepis koji je 1546. prepisao Levac Križanić, kanonik žminjski i tinjanski, i on također notar. Sačuvana su dva njegova prijepisa – Kršanski iz 1546. (danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) i Momjanski (danas u Državnom arhivu u Rijeci). Uz Momjanski prijepis u istom je svesku i prijevod na talijanski jezik Ivana Snebala, buzetskoga kanonika i notara carskom ovlašću iz 1548. Postoje i drugi prijevodi, na latinski i talijanski jezik.

Takva nepouzdana tradicija hrvatskog teksta i njegovih prijevoda, u XIX. st. među talijanskim povjesničarima pobudila je sumnju u njegovu autentičnost te je o tome opsežnu studiju objavio Carlo de Franceschi osporavajući svaku vrijednost spomenika i smatrajući ga nacionalističkim proizvodom hrvatskih popova glagoljaša iz sredine XVI. st. Ipak, Istarski razvod, bez obzira na formalne nedostatke i nejasnoće, bio je korišten za one svrhe za koje je napisan, tj. za određivanje i utvrđivanje granica među istarskim općinama s jedne i feudalaca s druge strane, te je zato, u cjelini ili u dijelovima, prepisivan kao vjerodostojno svjedočanstvo. Pisar i pisac Istarskoga razvoda različite je razvodne isprave od 1275. do 1395. koje je imao na raspolaganju, unio u skup, „svod“, tj. cjelinu teksta.

Milko Kos, slovenski povjesničar, stručnjak za slovensko i istarsko srednjovjekovlje, bio se priklonio mišljenju C. de Franceschija, ali kad je naknadno pronašao razvodne isprave iz XV. st. koje se slažu s hrvatskim tekstom u svome stvarnom sadržaju, promijenio je mišljenje o tom važnom spomeniku. Slične je razvodne isprave, na njemačkom jeziku, našao i Bernard Stulli, te se tako potvrdilo da je Istarski razvod dokument kojemu su stranke u sporu vjerovale, odnosno njime pokazivale svoja prava. Tako je mislio i prvi izdavač talijanskog teksta Pietro Kandler uvrstivši taj dokument u svoju zbirku Codice Diplomatico Istriano (CDI) pod godinu 1275. Nadao se da će naći latinski i njemački original, ali u tome nije uspio, iako je poslije Šime Ljubić doista našao i latinski tekst, no i on je prijevod hrvatskog teksta iz 1526., dvadeset godina stariji od sačuvanog hrvatskog teksta.

Istarski razvod odražava i sadržava razvodne isprave koje su nastajale u širokom vremenskom rasponu od XI. st. do vremena održavanja nekoga većeg razvodnog ophoda, oko 1375., kad Habsburgovci postaju vlasnicima Pazinske knežije. Pisac Istarskoga razvoda slobodno se koristio građom koju je formulirao na nov, autorski način, ne mijenjajući dispozitiv, tj. granice koje su u ispravama bile opisane, a to znači da nije pravio falsifikat. Granice koje se u spomeniku opisuju kao sporne, ostale su takve i nakon 1375., sve do prestanka vlasti Mletačke Republike u Istri. Pisac Istarskoga razvoda slobodno formulira pravnu materiju i autorskim postupkom opisuje sukobe, svađe, sporove, ali i mirenja, i davanja riječi i čuvanja „rote“. Često koristi poslovicu ili uzrečicu da bi osnažio viši stupanj pravne problematike („Pravica je vapila da se krivica potare“). Po tome je Istarski razvod jedinstven pravnopovijesni spomenik koji svjedoči o visokom stupnju pravnoga života u Istri, ali i o ranim početcima književnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj Istri.

Bez obzira na tzv. sumnjivu tradiciju teksta, Istarski razvod odlično je vrelo o tome kako se u Istri utvrđivao feudalni sustav, koji su mu elementi u seoskoj općini smetali, što je prihvaćano, a što odbijano u provođenju feudalnih obveza („službe“). Istarski razvod odražava društveno stanje u Istri, koja se već raslojava: uz strane feudalce, svjetovne i crkvene, na razvodima sudjeluju deželani, sitno domaće plemstvo, vitezi zlatnopasanci, župani, „dobri ljudi, verovani“. U tom je razdoblju još komun, seoska općina, feudalni obveznik, a ne, kao poslije, pojedinac ili obitelj. Istarski razvod odražava gospodarsku stvarnost Istre u srednjem vijeku, kad nisu sporne obradive površine, ali jesu pašnjaci i lokve i ostale „deferencije“ zbog snažnijeg širenja stočarstva, što je znak općih nesigurnosti na terenu. Zemlja je shvaćena kao hraniteljica, te se zato na terenu poštuju prirodni fenomeni: zemljišna konfiguracija, lokve, putovi, staze i strane brda. Istarski razvod potvrđuje da je županska vlast u tadašnjoj Istri bila visoko cijenjena. Također odražava običajno pravo na selu koje se još tada dobro čuvalo, jer je bilo jamac mira i uzajamnoga korištenja izvora proizvodnje, zemlje i vode.

Istarski razvod svjedočanstvo je visoke pisane kulture u srednjovjekovnoj Istri, i snažne svijesti da je hrvatski jezik ravan u diplomatičkim poslovima s latinskim i njemačkim jezikom.

Slike