Istarski raskol (Shizma triju poglavlja, Akvilejski raskol), prekid odnosa (oko 557.–699.) biskupa Akvilejske metropolije s rimskim papom nakon II. carigradskoga koncila (553.), na kojem su pristankom pape Vigilija osuđena tri teologa čiji su spisi prethodno osuđeni na Kalcedonskom koncilu (451.).

Raskol, općenito zvan Shizma triju poglavlja (po obrascu Justinijanove osude učenja i samih osoba Ibe Edeskoga, Teodora Mopsuestijskoga i Teodora Cirskoga o naglašenom Kristovu čovještvu), zahvatio je gotovo cijelu zapadnu Crkvu. Car Justinijan I. htio je vratiti u jedinstvo Crkve monofizite (koji su učili da je u Kristu samo jedna narav, i to božanska), osuđene na saboru u Kalcedonu, na kojem je donesena dogma da su u Kristovoj osobi ujedinjene dvije naravi, božanska i ljudska. Formula iz Carigrada bila je kompromisna pa su se zapadni biskupi pobojali da je papa odstupio od zaključaka o Kristovoj osobi iz Kalcedona. No, kad su shvatili da carigradska formula u biti ne odstupa od kalcedonske, postupno su se vraćali u jedinstvo s papom.

Ali biskupi Akvilejske crkvene pokrajine, zvane i Istarskom, nasljednici metropolita Paulina i njegovih biskupa sufragana, među kojima je bio i porečki biskup Eufrazije, godinama su ustrajali u shizmi. To se posebno očitovalo 579., kada je metropolit Ilija sazvao sinodu biskupa prigodom posvete nove bazilike sv. Eufemije u Gradežu (Grado), kamo je Paulin premjestio svoje sjedište nakon što su Langobardi 568. zauzeli Akvileju. Odabirom patrona crkve htio je naglasiti vjernost saboru u Kalcedonu, održanom u crkvi sv. Eufemije. Na toj sinodi bilo je nazočno 19 biskupa sufragana s područja Venecije i Histrije te drugih susjednih biskupija, koji su pristali uza svojega metropolita. Među njima su bili tršćanski, pulski, porečki, pićanski i cisanski biskup. Akvilejski se biskup, naglašavajući svoju samostalnost, počeo nazivati patrijarhom.

Papa Grgur I. Veliki uvelike se zauzimao da dokrajči tu shizmu. No tek nakon smrti patrijarha Severa 607., novoizabrani patrijarh Kandidijan proglasio je u Gradežu jedinstvo s papom. Tada su se pobunili biskupi pod langobardskom vlašću te izabrali svojega, akvilejskoga metropolita Ivana. Otad će postojati dva patrijarhata, Gradeški i Akvilejski.

Istarska je shizma potpuno dokinuta tek 699. zauzimanjem langobarskog kralja Kuniperta. Gradeškom je metropolitu papa dopustio da u duhu predaje nosi naslov patrijarha, koji je poslije prešao u Veneciju.