Istarski podolac

Istarski podolac (lat. Bos), govedo podrijetlom iz stepskih prostora Podolije i Volhinije, koje je preko Ukrajine, Panonske i Vlaške nizine stiglo u juž. panonske predjele, a odatle se proširilo u Istru, ponegdje u Dalmaciju i dr. Izrazito je radno govedo, koje je ugl. služilo pri oranju i sl. Pripada skupini kasnozrelih goveda.

Proizvodnja mlijeka po kravi ne prelazi 800 litara i služi ugl. othranjivanju teleta, iako ima i do 6% masnoće. Junice se pripuštaju u dobi od 3,5 do 4 godine, a potpun razvitak krave dosegnu oko 6. godine. Radi poboljšanja nekih svojstava počela su se oko 1800. provoditi melioracijska križanja plotkinja s bikovima podolcima nešto boljih osobina iz tal. Romagne i Puglie, potom i iz Marche i Polesine. Tim križanjem, provedenim u uskim granicama, u genetskom smislu i unutar najužega srodstva, stvoren je poseban tip boljih osobina, te se po području gdje je križanje izvedeno uz naziv istarskog podolca uveo i naziv bujsko govedo (tal. buiese). Uvozom tal. bikova bavile su se obitelji Rigo iz Novigrada, Semenić iz Poreča, Fabris i Gabrieli iz Savudrije, Agapito iz Buzeta i Del Bello iz Kopra, a u stvaranju tipa obitelj De Franceschi u Segetu kraj Umaga. Dobar rasplodni materijal nalazio se u stajama obitelji Polesini u Červaru kraj Poreča i benediktinskoga samostana u Dajli kraj Novigrada. Prema prvome službenom opisu (iz 1893) to je govedo srednje veličine, proporcionalne građe, sive dlake, debele i lako gibljive kože, crne gubice i nepca, snažna vrata, razvijene plahtice (plena), široka trupa, jakih nogu itd., krave imaju slabo i mesnato vime i ne muzu se. Volovi dostižu živu težinu od 700 do 900kg.

Već se 1910. primijetilo da su potomci tal. bikova manje otporni od domaćega tipa, i da im, među ostalim stradavaju papci. Na zootehničkom kongresu u Padovi 1931. zaključeno je da je za poboljšanje pasmine povoljan samo odabir domaćega materijala. Potom je izabrano stotinjak krava u općinama Buje, Novigrad i Brtonigla (prva selekcijska pripusna stanica osnovana je u Brtonigli) te bik Istro, potomak stare istar. loze iz Buzeta (Štrped), gdje 70-ak god. nije bilo priljeva krvi iz tal. područja. Nakon prve izložbe održane 1934. u Brtonigli proširen je selekcijski rad, te su 1935. osnovana pripusna mjesta u Grožnjanu, Oprtlju i Umagu za Bujštinu, u Buzetu i Roču za Buzeštinu. Selekcijski je rad zatim proširen i na Žminjštinu, Pazinštinu i Poreštinu, a posebno se povoljan ishod postigao u Kringi, Motovunu i Tinjanu. Govedo se uzgajalo poglavito radi mesa i rada gotovo posvuda u Istri. God. 1952. i 1953. na području bivšega kotara Buje (tada zona B) i kotara Pazin zabilježeno je 228 grla, pretežito ženki podolca – bujskoga goveda. Dobiveni podatci, uspoređeni s matičnim podatcima iz 1893., pokazali su ustaljenost broja grla. Prema popisima iz razdoblja 1980–85. ukupan se broj goveda na području Istre smanjuje, a podolac je sveden na samo tristotinjak grla. Tomu pogoduju demografsko-sociološke promjene, uvođenje mehanizacije, razvoj turizma, zahtjevi veće proizvodnje mlijeka i mesa. Nadmašilo ga je smeđe govedo montafonac i dr. No, u Višnjanu je 1980-ih osnovan Savez uzgajivača istar. goveda (SUIG). Stancija Boškarin, što su je osnovala braća Aldo i Marino Štifanić s četrdesetak grla proglašena je 1997. biogenetskim parkom. Svrha je parka očuvanje pasmine primjenom najnovijih veterinarskih dostignuća, širenjem određenoga, biološki potrebnoga broja podolskih plotkinja, barem na područjima tradicionalno poznatim po uzgoju toga goveda, njihovim oplođivanjem spermom vrhunskih bikova, te embriotransferom. Od 251 pasmine goveda u svijetu, u stanju biološke ugroženosti nalazi se njih 112, a među njima je i istarski podolac. (boškarin)

F. Putinja