Istarski glas, glasilo istarskih emigrantskih društava u Hrvatskoj.

Izlazio je petnaestodnevno od 18.XI.1939. do 17.VIII.1940. Tiskan je na četirima stranicama, a za Božić i Uskrs na osam stranica. Od dvobroja 3–4 od 23.XII.1939. objavljivao je i prilog Primorski glas na slovenskom. Istarski glas pokrenula je Istarska naklada, utemeljena u Zagrebu 27.IX.1939. kao »zadruga za izdavanje knjiga i publikacija«. Njegov naslovljeni odgovorni urednik i upravitelj bio je Josip Brečević, a stvarni urednik i pokretač Tone Peruško, koji je bio urednik Istre, glasila Saveza jugoslavenskih emigranata iz Julijske Krajine, od 7.II.1936. do 9.VI.1939., kada je smijenjen zbog naglašene antifašističke orijentacije lista.

Osnivanje Istarske naklade i pokretanje Istarskoga glasa posljedica je razlaza u emigrantskoj organizaciji, posebice neslaganja grupe oko tjednika Istra, tiskanog u Zagrebu, koju su s velikom potporom članstva predvodili Peruško i Mijo Mirković (Mate Balota). Istarski glas zagovarao je sazivanje emigrantskoga kongresa i osnivanje zasebnih emigrantskih organizacija umjesto dotadašnjega Saveza, lojalna državnim vlastima, te predlažući Mirkovića za predsjednika udruženja hrvatskih i slovenskih emigrantskih društava u Jugoslaviji. Programski je bio određen kao glasilo opozicije Savezu u Beogradu, glasilo saveza istarskih društava u Hrvatskoj te glasilo novog pokreta među istarskim Hrvatima i Slovencima, a u tom je duhu i uređivan.

Nakon početka II. svjetskog rata, jugoslavenska vlada Cvetković–Maček, čineći ustupke Njemačkoj i Italiji i prije pristupa Trojnom paktu, zabranila je 1940. sve aktivnosti emigranata iz ondašnje Julijske krajine, pa i izdavanje emigrantskih listova, te je Istarski glas ugašen u kolovozu 1940.