Ugljenokopi

Ugljenokopi. Kontinuirana proizvodnja ugljena u Istri započinje 1785. u rudniku Pegola Nera kraj Krapna. Prvih se desetljeća proizvodilo oko 560t ugljena godišnje (s 40 radnika), i to u cijelosti za šećeranu u Rijeci.

U Labinštini je pod franc. upravom dekretom iz 1807. dopušten izvoz ugljena iz Istre, uz porez od 2% na izvezenu vrijednost, a dekretom iz 1808. regulirana je rudarska djelatnost. U prvoj pol. XIX.st. proizvodnja ugljena polako je rasla te je 1839–49. dostignula 4900t godišnje. U drugoj pol. XIX.st. povećala se potražnja ugljena zbog porasta industrijalizacije u austroug. gospodarstvu. Tada se uvode strojevi za prijevoz ugljena, otvaraju se novi rudnici (Vinež, Strmac) te se naglo povećava proizvodnja: 1870. izgrađena je pruga Krapan–Štalije, isprva s konjskom vučom vagona, a 1879. uvodi se parna lokomotiva. Sustavna evidencija o proizvodnji ugljena na Labinštini vodi se od 1914., kada je proizvedeno 116850tona. Naglo se povećava proizvodnja 1936., kada je u radu i jama Labin. Maksimalna proizvodnja postignuta je 1942 (1157000t), a u poslijeratnom razdoblju 1959 (860100t). Nakon II.svj. rata počinje proizvodnja (1953) u jami Pićan i (1983) u jami Tupljak. Tektonika, varijabilnost debljine i jalovi kameni proslojci loše su utjecali na uvedbu mehanizacije u svim jamama toga bazena, te su mehanizirani oni tehnološki procesi na kojima se to moglo učiniti, npr. transport, izvoz, zasip. Na tzv. širokim čelima nije se mogao pratiti svjetski razvoj iako je bilo više pokušaja uvođenja pluga za dobivanje i utovar ili samo za utovar, utovarivača i dr. strojeva. Nagli pad proizvodnje nakon 1966. posljedica je krize u plasmanu te pogoršanih montan-geoloških uvjeta u jamama. Kriza plasmana ugljena, izazvana konkurencijom znatno jeftinije nafte i plina, dovodila je ugljenokope u sve teže gosp. stanje. Izgradnja i puštanje u rad (1971) Termoelektrane Plomin (125MW) popravila je stanje ali za vrlo kratko vrijeme. Tek se 1973. zbog višestrukoga poskupljenja nafte počinju ponovno vrednovati rezerve i proizvodnje ugljena. Sljedećih se godina gradi jama Ripenda i Tupljak i Termoelektrana Plomin 2. No, zacrtani su se planovi potpuno izmijenili zbog nedostatka sredstava, krive procjene rezervi ugljena te intenzivne orijentacije na zaštitu okoliša i dr. U međuvremenu zatvorene su jame Raša (1966), Labin (1978), Ripenda (1988) i Pićan (1982), a u pogonu je ostala samo jama Tupljak. Zatvaranje posljednjega ugljenokopa u Istri, jame Tupljak, izazvalo je različite reakcije. Jedni su bili egzistencijom ili sentimentalno vezani za rudnik te su zagovarali tezu da ga ne treba zatvoriti dok se i »posljednja tona« rezervi ne otkopa, a drugi su držali da ga zbog nerentabilnoga poslovanja, i uz to proizvodnje ugljena s velikim sadržajem sumpora, treba što prije zatvoriti. Istarski ugljenokopi Tupljak, Labin formirani su 1988. nakon likvidacije poduzeća Istarski ugljenokopi Raša. Zbog negativnoga financ. poslovanja poduzeće je 1990–92. bilo u stečaju. Tada je broj radnika smanjen od 1032 na 603, postignuta je financ. stabilnost i poduzeće je nastavilo djelovati. Proizvodnja se smanjila od 155500t u 1990. na 96200t u 1994., odn. 14606t u 1999., tj. posljednjoj godini proizvodnje. Glavni je i najveći kupac ugljena Hrvatska elektroprivreda za TE Plomin. Pozitivni poslovni rezultat od 1980-ih poduzeće je ostvarilo samo u vrijeme stečaja, zbog neuračunate amortizacije. Ostalih je godina poduzeće ostvarivalo gubitak u iznosu od 30–72% ukupnoga prihoda. Loši poslovni rezultati Istarskih ugljenokopa Tupljak, Labin nisu ovisili samo o disproporciji cijene ugljena i troškova proizvodnje, već i o vrlo skromnim rezervama sa stajališta potrošnje energije u Hrvatskoj, te o neprihvatljivoj kakvoći (sadržaj sumpora) ugljena sa stajališta zaštite okoline. Do izgradnje Termoelektrane Plomin 1 potrošnja ugljena bila je raspršena na veliki broj potrošača te štetan sadržaj sumpora nije bio toliko izražen kao pri spaljivanju u termoelektrani. Potom su se bitno promijenila i shvaćanja o zaštiti okoliša, te se traži primjena najsuvremenijih rješenja zaštite pri spaljivanju ugljena (odsumporavanje ili uporaba ugljena s minimalnim sadržajem sumpora) i dr. Osnovni ekološki utjecaji nakon zatvaranja takve vrste rudnika slijeganje su terena i utjecaj na podzemne vode. Slijeganje terena na poljodjelskim površinama (ispod stambenih su naselja ostavljani zaštitni stupovi) u planiranim zonama otkopavanja sa zasipavanjem u okviru su projektiranih vrijednosti. Pri zatvaranju rudnika iz jamskih je prostora izvađena sva oprema koja u sebi sadrži ulja, maziva i ostale tekućine kako se ne bi onečistile podzemne vode. Nakon demontaže pumpnih uređaja, osnovni se jamski radovi, ugl. u čvrstim vapnencima, zapunjuju vodom do razine podzemnih voda na tome terenu. Ta će voda iz rudnika otjecati u podzemne tokove, stoga kakvoću vode prate ovlaštene službe Hrvatskih voda i mjesnoga vodovodnoga poduzeća. U istar. je ugljenokopima ukupno proizvedeno oko 40mil.t ugljena. Ta je proizvodnja uvelike utjecala na cjelokupni razvoj ne samo Labinštine i Istre već i Hrvatske. U ugljenokopu Raša bilo je 1946. zaposleno 4789 radnika, a 1963. čak 7290, većinom iz Labinštine, ali dijelom i iz cijele Istre i iz Rijeke, te uz njih još znatan broj radnika na uslužnim djelatnostima. Potrošnja energenata u Hrvatskoj 1961. iznosila je 116,6 PJ godišnje, a prozvodnja ugljena 42 PJ ili 36,01%, od toga kamenoga ugljena iz Istre 21 PJ ili 18% energetske potrošnje Hrvatske. Uz rudnik je godinama djelovala srednja stručna nadzornička i tehnička rudarska škola. Od 1962. studenti Rudarsko-geološko-naftnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obavljali su prvu ljetnu praksu u jamama Istre.

LIT.: T. Vorano, Pregled razvoja labinskih rudnika do 1990. godine, u: Zbornik radova znanstvenoga skupa Susreti na dragom kamenu, 1985; S. Vujec, K. Grabowsky, J. Mraz, Prikaz proizvodnje i rezervi ugljena u Hrvatskoj, u: Zbornik radova simpozija Doprinos rudarstva energetici Hrvatske, Zagreb 1993; S. Vujec, Istarski ugljenokopi od Krapna do Tupljaka, Rudarsko-geološko-naftni zbornik, 1997, 9.

S. Vujec