Istarska ljestvica

Istarska ljestvica, tonski niz glazb. folklora Istre, Hrvatskoga primorja i sjevernojadranskih otoka, gdje se kao dominantan glazb. izraz javlja pjevanje i sviranje u narodu zvano u dva ili na tanko i debelo. Specifične zakonitosti tonske strukture istarsko-primorskoga glazb. folklora jedinstven su primjer arhaičnoga netemperiranoga izraza.

Da bi ga sačuvali, a potom i koristili, glazbenici su najprije morali pristupiti njegovu što točnijem notiranju u temperiranom sustavu, kako bi uz teorijsko objašnjenje tonske strukture pronašli i odgovarajuću harmonijsku nadgradnju. Kako se tonska struktura i međuintervalski odnosi istarsko-primorskoga glazb. folklora ne podudaraju ni s jednom tradicionalnom ljestvicom (durom, molom, starim načinima), bilježenje istar. tonskog niza u sustavu temperirane glazbe i njezinih teorijskih pojmova nastalo je kompromisom kao najvjernije moguće. Dvoglasno se muziciranje (teorijski gledano) izvodi u paralelnim malim tercama ili (u obratu) u velikim sekstama s tipičnim završetkom na najdubljem tonu melodijskog niza otegnutim unisonom ili oktavom. Unisonu prethodi mala ili smanjena terca, a oktavi velika ili povećana seksta. Takvim kadencirajućim pomacima završni ton kao gravitacijski centar u teorijsko-tonalitetnom smislu poprima značaj tonike. Prema kadencirajućem pomaku vodećega melodijskog tijeka koji se odvija silaznim polustepenim pomakom na završni ton, pa time podsjeća na frigijsku kadencu, cijeli je melodijski niz određen kao tonski niz frigijskoga tipa. Analogno tome, one melodije koje kadenciraju silaznim cjelostepenim pomakom na završni ton nazvane su dorskim tipom. Istar. se tonski niz terminološki određuje frigijskim i dorskim tipom isključivo zbog asocijacije u kadencirajućem pomaku, a ne zbog podudarnosti u tonskoj strukturi.

I. Matetić Ronjgov, koji je najviše pridonio teorijskim postavkama istar. tonskoga niza, definirao je četiri tipa (varijante) njegova javljanja u istarsko-primorskom području.

Za tonsku strukturu četvrtoga tipa ustalio se naziv istarska ljestvica, iako taj tonski niz u najrazvijenijim napjevima vodeće melodijske linije obuhvaća najviše šest tonova. Naizmjeničnim nizanjem male i velike sekunde Matetić Ronjgov je konstruirao osmotonsku ljestvicu u kojoj je oktavu moguće postići samo enharmonijskim putem.

Tako konstruirana i. lj. postala je tonskom podlogom mnogim umj. ostvarenjima hrv. skladatelja nadahnutih istarskim glazb. folklorom. Ista se tonska struktura, ali nefolklornoga podrijetla, prepoznaje u sintetskim ljestvicama eur. glazbe XX.st. pod nazivima: simetrična ljestvica, oktatonska ljestvica, II. modus O. E. Messiaena i modus A. N. Skrjabina.

LIT.: I. Matetić Ronjgov, Zbornik, Rijeka 1983, 1.
M. Veljović