tradicijska prehrana
Tradicijska prehrana, oblik prehrane koji je odraz kulinarske baštine.
Prehrana seoskih kućanstava do sredine XX. st. bila je jednostavna i temeljila se ponajviše na proizvodima vlastitog uzgoja (samo se manji dio namirnica kupovao ili nabavljao razmjenom) te je bila odraz proizvodnje seoskoga domaćinstva. S obzirom na različitu konfiguraciju tla u Istri, postoje i razlike u prehrani pojedinih njezinih dijelova, na što je također utjecao sredozemni i srednjoeuropski tip kulinarstva.
Osnovne su značajke istarske kuhinje (gastronomija) pretežno kuhana jela, dosta ribe, samonikla bilja, uporaba začina, vinskoga octa, maslinova ulja te vina kao sastojka pri kuhanju.
Jelo se pripremalo u središnjoj kućnoj prostoriji, kuhinji ili kužini, na otvorenom ognjištu. Za njegovu su se pripremu brinule isključivo žene. Kuhalo se u keramičkim ili metalnim posudama, obješenima na komoštre (veruge; lanci), ili u plićim posudama postavljenima na tronožne stalke. Za pripremu pečenih jela služile su gradele (roštilj), koje su se postavljale nad žar, zatim čripnja (peka) za manje količine kruha ili meso i kunpir (kumpir, gramper; krumpir). U svakodnevnom je seoskom jelovniku glavno jelo bila maneštra – gusta juha kojoj su osnovni sastojci fažol (fažo, pažul; grah), krumpir, gdjekad kost od pršuta i sl. Ima više vrsta maneštra, ovisno o godišnjem dobu: od koromača (posebna sa sušenim svinjskim jezikom za Sensovu), od bobići (mladi kukuruz), jota (krumpir, grah i kiseli kapuz [kupus]), od različitoga povrća. Začinja se tacom/peštom (sjeckana slanina i usitnjeni češnjak) ili zafrigom (zaprška) te maslinovim uljem. Gotovo se svakodnevno jela i fritaja (fritada) – pržena jaja s divljim radičem, šparugama (divlje šparoge) ili rjeđe sa slaninom, pancetom ili pršutom.
Pršut se posluživao samo težacima koji su dolazili raditi, članovima domaćinstva koji su radili u tvornici (koji su najviše zarađivali) i gostima iz grada te kao poklon liječniku ili učitelju.
Palenta, također jedan od uobičajenih obroka siromašnih, kuhala se od kukuruznoga brašna u kotlu (kotlić, bronzin, štanjada) nad ognjištem i miješala vrnjačom (palentač/palentar, kuharnica; kuhača). Kuhana bi se istresla na plitki drveni tanjur ili dasku, zaravnala kuhačom i oblikovala u polukuglu te ohlađena izrezala zategnutim koncem na manje, često četvrtaste oblike. U kombinaciji s mlijekom ili juhom od palente (začinjena voda s kukuruznim brašnom koje se odvojilo na početku kuhanja palente) bila je sastavni dio siromašnijega jesenskog i zimskog jelovnika. Težacima se posluživala s friganim (prženim) kobasicama, fritajom od pršuta i jaja.
Nakon Prvog svjetskog rata umjesto palente sve se više priprema tjestenina. Fuži se pripremaju za svečane prilike, npr. vjenčanja, i to na način da se posoljeno tijesto s jajetom mijesi u naćvama ili na dasci, razvlači i istanjuje lazanjarom (pakjunica, gomoljar; valjač, valjak za tijesto), reže na četvrtaste oblike, koji se motaju oko drvca debljine olovke u oblik fuža te zatim skidaju s drvca i kuhaju. Poslužuju se sa šugom (umak) od kokoši ili ovčetine. Pasutice (posotice) tanko su razvaljano tijesto romboidna oblika. Širom Istre pripremale su se i lazanje – tijesto debelo oko 1 cm, dugo 6–7 cm, svakodnevno jelo koje se posluživalo s raznim dodatcima, npr. slaninom. Kao prilog, ali i kao samostalno jelo, često se upotrebljavao i krumpir. Nerijetko su u svečanom jelovniku bili i njoki, valjušci od krumpirova tijesta, koji su se posluživali s raznim vrstama umaka.
Povrće se većim dijelom dodavalo maneštri, ali se jelo i samo. Česan (češanj, časunj; češnjak) dodavao se u maneštru, ali i u krumpir. Kiseli kupus se jede u maneštri (jota) ili s domaćim kobasicama (klobasice, luganige). Bio je najčešće jelo u zimskom razdoblju, a uza nj se posluživao i hren. Broskva, vrsta neglavatoga kelja koja je najukusnija nakon što padne prvi mraz, jede se s krumpirom ili, primjerice, u kombinaciji s pasuticama i bakalarom na bilo (bijelo) za Viliju Bojžu (Badnjak).
U proljeće se širom Istre beru mladi izdanci divlje šparoge i bljušta (blušć, kuka, manje gorka okusa od šparuge). Pripremaju se najčešće kao fritaja. Merlin ili žuta mrkva upotrebljavala se umjesto obične mrkve. Mogla se pripremati ispod čripnje. Od začinskoga bilja u tradicijskoj istarskoj kuhinji najviše su se upotrebljavali: koromač, kuš (kadulja), ružmarin, mažuran (mažurana; mravinac), bašelak (bosiljak), lišće šelena (šeljin; celer), peršemul (prešemuja; peršin) i lavrika (javorika; lovor). Kao salata najčešće se jeo vrtni ili divlji radič. Kombinirao se s grahom ili krumpirom, u bolje stojećim obiteljima i s kuhanim jajima, kobasicama ili žlomprtom (zarebnjak/zarebnik, ombulo/ombolo, kanica; svinjski kare bez kosti), a dodavao se i vazmeni luk (škalonja; ljutika). Salata se začinjala mašću otopljenih cvarki (črčki, ocvirki; čvarci), morskom solju i domaćim vinskim octom, a samo u posebnim prilikama domaćim (maslinovim) uljem. Stariji se radič prvo kuhao i zatim pripremao u fritaji kako bi izgubio na gorčini. Tipična mediteranska salata sastojala se od rokule (rokulja/rukola, riga/rigola/rigulja; goruščica rokula) i kuhanoga krumpira.
Meso se jelo samo u posebnim prilikama – za vjenčanja i u doba blagdana. Najviše se trošila svinjetina: osim pršuta, omiljeni su žlomprt, kao i pršut natrljan paprom i solju, te kobasice, najčešće posluživane s pirjanim kiselim kupusom. Zatim se jela kokoš (juha od kokoši, šugo od kokoši) te purani, janjci (najčešće pod čripnjom) i jarići.
Jela od plodova mora i školjaka karakteristična su za gradove uz more. Na Badnjak se najčešće jeo bakalar na bijelo: namočen suhi bakalar, kuhan, očišćen od kožice i kostiju, potom tučen i gnječen uz dodavanje maslinova ulja s češnjakom. U siromašnijim domovima umjesto bakalara na bijelo pripremale su se slane sardele (srdele).
U svečanim prilikama pripremali su se kolači: fritule, kroštule, cukerančići te za Vazan (Uskrs) pince i povetice. Siromašno je stanovništvo pripremalo kruh za svaki dan od kukuruznog brašna, a pred Drugi svjetski rat od mješavine kukuruznog i pšeničnog brašna. Bijeli pšenični kruh razmjerno je novina u istarskim seoskim domovima.
U ugostiteljstvu se kao tradicijsko istarsko jelo nude i tartufi, koji nisu tradicijsko jelo regije, iako su se u Istri koristili od kraja 1920-ih.
Supa je kombinacija jela i pića. Priprema se od staroga kruha (od miješanoga kukuruznog i pšeničnog brašna), koji se zagrije na tronošcu na ognjištu, začini maslinovim uljem, potom se zarumenjene kriške kruha polože u bukaletu ili terinu (posudu), pošećere i zaliju zagrijanim crnim vinom. Neka su od tradicijskih vina istarska malvazija (bijelo suho vino koje najbolje pristaje uz morske specijalitete), teran (crveno suho vino koje pristaje uz jela od divljači), istarski (momjanski) muškat (polusuho vino slatka okusa). Od rakija poznate su biska (s imelinim lišćem, ponegdje i cvijetom), medica (rakija od meda) i ruda (rakija s rutom/rutvicom), kojima je osnova rakija od dropa (ostataka grožđa).
Iako se tijekom vremena prehrana bitno izmijenila, kuhinjski uređaji modernizirali, izbor namirnica obogatio, a kuharski postupci osuvremenili, tradicijski se recepti nisu napustili. Ponudom tradicijske prehrane pokušava se istaknuti specifičnosti određene regije i tako izbjeći globalizacijske pokušaje brisanja osobitosti određenoga kraja. Stoga se na jelovnicima u nekim ugostiteljskim objektima (u agroturizmu) nude istarska tradicijska jela.
Audio
Kako se dela supa.
Kako se dela skuta (Romano Percan, Rakalj).
Pan dolce iz Galižane (na talijanskom dijalektu).
Kako se misija kruh (Foška Rudan).
Kako se dela palenta (Davorka Šaina, Katun Lindarski).
Komentari
Trenutno nema objavljenih komentara.
Ostavi komentar