Tamaro, Attilio, povjesničar, novinar i diplomat (Trst, 13.VII.1884. – Rim, 20.II.1956.).

Potomak stare obitelji iz Pirana. Završio je klasičnu gimnaziju u Trstu te 1906. diplomirao književnost na Sveučilištu u Beču. Istarski pokrajinski odbor u Puli angažirao ga je kao knjižničara i arhivista (1906.–08.), a u Trstu je bio novinar listova L’Indipendente (1908.–11.) i Il Piccolo (od 1911.). Godine 1910. imenovan je tajnikom Narodnoga sveučilišta u Trstu.

Njegova djela L’Adriatico golfo d’Italia: l’italianità di Trieste (1915.), Italiani e Slavi nell’Adriatico (1915.), La Vénétie Julienne et la Dalmatie (I–III, 1918.–19.), Spalato: occhio del mare (1915.) i dr., rasprave su o najvažnijim pitanjima vezanim za godine I. svjetskog rata, a napisana su u duhu talijanskog domoljublja. Poslije je objavio djela La lotta delle razze nell’Europa danubiana (1923.), Storia di Trieste (I–II, 1924.), Documenti di storia triestina del secolo XVIII (1928.–29.), Di una supplica e delle opere di Antonio Giuliani (1929.), La saliera del 1609 (1932.), Materiali per la storia della Restaurazione austriaca nella Venezia Giulia (1932.), Trieste: storia di una città e d’una fede (1945.) i dr. Premda se u središtu njegovih razmatranja nalazilo tršćansko pitanje, promatrano u širem talijanskom i srednjoeuropskom kontekstu, tematski i problemski ona su vezana i za istarski geopolitički prostor.

Kao diplomat obnašao je dužnost talijanskog generalnoga konzula u Hamburgu (1927.–30.) te opunomoćenog poslanika (ministro plenipotenziario) u Helsinkiju (1930.–35.) i Bernu (1935.–43.). Bio je prozvan za profašističko djelovanje, a nakon što je oslobođen optužbi ponovno se vratio proučavanju prošlosti, napisavši radove La condanna dell’Italia nel trattato di pace (1952.) i Vent’anni di storia (1953.–54.).