Hrvatska gimnazija u Pazinu (prvo ime Carsko-kraljevska velika državna gimnazija), prva srednjoškolska ustanova istarskih Hrvata.

Otvorena je 1899. u Pazinu nakon dugogodišnje i uporne borbe istarskih preporodnih prvaka Jurja Dobrile, Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića, Dinka Vitezića, Dinka Trinajstića, Šime Kurelića i dr. Njezino je otvorenje bilo važan uspjeh u borbi za očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta te društveni, kulturni i gospodarski napredak. U Istri su nedostajali školovani hrvatski kadrovi koji bi se uključili u borbu za nacionalnu i političku emancipaciju. Osim osnovnog opismenjivanja, posebno se nametala potreba srednjoškolske izobrazbe na materinskom jeziku, temeljnoga uvjeta za odgoj domaće inteligencije.

Pitanje srednje škole s nastavom na hrvatskom jeziku postavljano je više puta na sjednicama općinskih vijeća, Istarskoga sabora u Poreču i u Carevinskom vijeću u Beču. Posebno je snažan bio odjek proglasa Hrvatskom narodu po Istri i Otocih, objavljen u Našoj slogi 1. 1. 1874.., koji je u svezi s akcijom za otvaranje gimnazije potpisalo 36 profesora, učitelja, studenata i bogoslova, među kojima su bili M. Laginja, Ante Dukić, Eugen Kumičić, Andrija Štanger (Stanger), Antun (Anton) Korlević, Antun Kalac, Frane Mandić, Fran Volarić, Ivo Karabaić, Ivan Rabar i dr. Kada se pročulo da su u državni proračun za 1899. uneseni i troškovi za hrvatsku gimnaziju u Pazinu, istarski su se Talijani žestoko pobunili. Svi načelnici talijanskih općina Istre sastali su se u Trstu 15.I.1899. kako bi Vladi zajednički podastrli svoj prosvjed protiv takve škole. Pozivajući se na zaključak iz 1872., Zemaljski je sabor u Poreču donio odluku da u Pazinu, uz Hrvate, svoju gimnaziju otvore i Talijani, i to na trošak pokrajine Istre.

Hrvatska gimnazija bila je smještena u zgradi na Buraju (poslije zgrada Državnoga arhiva u Pazinu). Prvi ravnatelj bio je Fran Matejčić, a prvim su profesorima imenovani Josip Jošt i Josip Roža. Za upis se prijavilo 128 kandidata, od kojih je primljen 101, pa je 16.IX.1899. otvoren prvi razred gimnazije. Godišnje se upisivalo približno 200 učenika u osam odjela. Prvi su ispit zrelosti položila 32 učenika 1907. Tada je to bila jedina takva škola za Istru, kvarnerske otoke i dio Slovenskog primorja. Radi zbrinjavanja učenika slabijeg imovnog stanja već je 1899. osnovano Đačko pripomoćno društvo, s D. Trinajstićem na čelu. Ono je 1913. potaknulo izgradnju đačkoga doma (konvikta) u Pazinu (današnja zgrada Pazinskoga kolegija). Škola je djelovala do 1918. kada je, nakon talijanske okupacije Istre, zatvorena. Do tada je izvela 12 naraštaja maturanata.

U njoj su kao profesori djelovali Vladimir Nazor, Saša (Aleksander) Šantel, Fran Novljan, Zvonimir Doroghy, Ivan Ivančić, Luka Brolih, Josip Roža, Ivan Kos, Ivan Pregelj i dr. Među učenicima su bili npr. Mijo Mirković (Mate Balota), Božo Milanović, Antun Motika, Otokar Keršovani, Angelo Cerkvenik, Bogdan Cerovac, Josip Brnobić (Humski), Vjekoslav Gortan, Srećko Zuglia, Ante Iveša i dr.

U vrijeme Kraljevine Italije i fašističke vladavine u Pazinu je djelovala samo gimnazija s nastavom na talijanskom jeziku (1923.–43.), a učenici Hrvatske gimnazije nastavili su se školovati u Zagrebu, Karlovcu, Sušaku, Krku i dr. Po završetku I. svjetskog rata u Karlovcu je zato otvoren internat za smještaj izbjeglica iz Istre, Rijeke i Sušaka. Kada su se sušački učenici vratili kućama, Istrani su se priključili karlovačkoj gimnaziji, i tu se školovali do 1925. Potom se uglavnom školuju u Zagrebu, gdje je za njih bio otvoren internat na Markovu trgu, te u Krku i drugim mjestima gdje su našle utočište mnoge izbjegle obitelji iz Istre.

Nakon II. svjetskog rata škola nastavlja djelovati u obnovljenoj zgradi na Buraju, 1946. preseljena je u zgradu današnje uprave Grada Pazina, gdje djeluje pod nazivom Hrvatska realna gimnazija u Pazinu (zgrada na Buraju dodijeljena je Đačkom domu u kojem su bili smješteni gotovo svi učenici gimnazije); 1949. preselila se u novo zdanje, što ga je izgradilo hrvatsko Ministarstvo prosvjete u okviru svojega prvoga većeg ulaganja u istarsko školstvo. Tada je nazvana po svojem nekadanjem učeniku O. Keršovaniju. Od 1956. postaje četverogodišnjom školom, a niži razredi ulaze u sastav osnovne škole. Godine 1966.–72. Gimnazija za potrebe pazinskoga gospodarstva osniva strukovne škole: Tekstilnu školu (1966.), Tekstilnu tehničku školu (1968.), Kamenoklesarsku školu (1971.). Godine 1973. od Gimnazije i strukovnih škola formiran je Srednjoškolski centar »Otokar Keršovani«, u kojem se do 1975., uz gimnazijsko školovanje, ostvaruju i programi opće srednje škole građevinskoga smjera (za kamenoklesare) te opće srednje škole tekstilnoga i kemijskoga smjera. U daljnjoj je fazi reforme usmjerenog obrazovanja uveden i pripremni stupanj te sedam smjerova u završnom stupnju (odgojno-obrazovni, tekstilni, ekonomski, matematičko-informatički, kemijski, prehrambeni i građevinski), potom, u suradnji sa školama u Labinu i Poreču, programi metalske i poljoprivredne struke. U razdoblju 1973.–83. djelatnost Centra proširena je od 13 odjela s 340 učenika na 28–32 odjela s prosječno 750–950 učenika; u njemu je djelovalo više od 40 nastavnika i oko 30 vanjskih suradnika različita profila.

Nakon što se 1993. uselio u novu školsku zgradu, stvoreni su dobri uvjeti za rad srednjeg obrazovanja u Pazinu, ali i osnovne škole, kojoj je pripao prostor što ga je do tada zauzimala srednja škola. Od 1993. sljednik je stare hrvatske gimnazije nova Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile u Pazinu, u koju se prosječno upisuje 725 učenika u 25 razrednih odjela, i to: 12 gimnazijskih (opća gimnazija) i 13 razreda strukovnih škola (strojarstvo, elektrotehnika, ekonomija i trgovina), te ima 65 stalno zaposlenih (među njima 52 nastavnika).

http://www.gssjd.hr/