Štambuk, Zdenko, političar, književnik i publicist (Bijeljina, 12.V.1912. – Beograd, 18.IV.1976.).

Školovao se u Splitu, a diplomirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. U Pragu je došao u dodir s ljevičarskim idejama. Za II. svjetskog rata djelovao kao član Oblasnoga komiteta SKOJ-a za Dalmaciju. Talijanski fašisti su ga uhitili i osudili na dugogodišnju robiju, a nakon bijega 1944. u Istri je uređivao Glas Istre i Porečki vjesnik. Predstavljao je Istru na 1. kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944.

Godine 1945. izabran za člana Časnog suda Društva književnika Hrvatske, gdje je uveo strahovladu, prozivajući i kažnjavajući za tzv. endehazijski kolaboracionizam. Bio je direktorom Nakladnoga zavoda Hrvatske, Tanjuga i Međunarodne politike, te veleposlanik u azijskim, afričkim i europskim zemljama.

Potkraj 1920-ih počeo je objavljivati aktivističku i socijalnu poeziju, dajući prednost klasnom i angažiranom pred emotivnim i estetskim. Tiskane su mu zbirke pjesama: Iz kuteva (1932.), Mrzim (1938.), Grad gori (1939.), Uoči dana (1945.), Tragom crvene zvijezde (1945.) i dr. U Istri je napisao nekoliko pjesama tijekom 1944./45. Izbor stihova izišao mu je 1960-ih u Istarskome mozaiku, a neki su mu angažirani tekstovi uglazbljeni. Ideologijski isključive stavove iznio je, u suradnji s Jožom Horvatom, u Dokumentima o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera (1946.). Napisao je i knjige putopisa: U kraljevstvu carice od Sabe (1957.), Od Zanzibara do Mjesečevih planina (1961.) i Zapisi iz Afrike (1961.).