Školstvo

Školstvo, sustav obrazovanja u javnim, crkvenim i privatnim školama. Začetci školstva u Istri pojavili su se u sr. vijeku s crkvenim školama (stolne, župne i samostanske), najprije u obalnim gradovima, a od XIII.st. pojavljuju se i svjetovne (Izola 1210., Poreč 1216., Novigrad 1230) te svjetovne općinske škole (Kopar 1278., Piran 1290., Pula 1348., Motovun 1372., Milje 1374., Vižinada 1376., Izola 1419., Rovinj i Labin u XV.st., Buzet prije 1529).

Za Mletačke Republike otvaraju se škole višega stupnja: 1610. Collegio dei Nobili u Kopru (Ginnasio G. R. Carli), 1794. Gimnazija u Izoli. Škole pohađaju samo dječaci; djevojke se od XVI.st. školuju kod redovnica u koparskim samostanima klarisa i augustinki. Jezik u školama bio je latinski (u nižim razredima i talijanski), a učitelji su bili iz crkv. krugova. Prvi tragovi hrvatskoga jezika u školstvu pojavili su se 1710., kad je biskup Naldini utemeljio sjemenište u Kopru za školovanje slav. svećenika na ilirskom jeziku, a djelovalo je do 1818. U Pazinskoj su knežiji od XVI.st. svećenici samoinicijativno poučavali i djecu plemića i građana, a potom su se pomalo otvarale i crkv. škole. Oko 1600. spominju se škole u Pazinu i Pićnu. U doba mlet. prevlasti otvarale su se samo tal. škole, a tako je bilo i u dijelu koji je od 1797. bio pod austr. upravom. Također su postojale i privatne hrv. škole za svećenike glagoljaše, npr. u Vrbniku potkraj XVIII.st., ali su 1822. zajedno sa svim privatnim školama bile zabranjene. U Istri kao austr. pokrajini škol. poslovi ulazili su u ovlasti Istarskoga sabora. Početak nastajanja drž. škola označen je uvođenjem opće školske obveze 1774. ediktom Marije Terezije (Allgemeine Schulordnung), prema kojem je svaka pokrajina morala imati obične (trivijalne) ili niže pučke škole i glavne ili više pučke škole s jednom normalkom. Glavna škola (Caposcuola) ili Hauptschule imala je barem dva odjeljenja, najčešće jedno za dječake, a drugo za djevojčice. U glavnim mjestima bile su normalke ili realke (scuole reale), u kojima su se učenici pripremali za gimnaziju. Političkom škol. odredbom 1805 (Politische Schulverfassung) austr. je vlada upravu nad javnim školama i nadzor nad njima povjerila Crkvi. Francuska uprava u Napoleonovim Ilirskim pokrajinama od 1810. uvodila je svoje zakonodavstvo, te je školovanje prvi put postalo obveznim za djecu od 6. do 12. godine, nastavni jezik bio je »jezik zemlje«, ukinuta je uloga Crkve. No, premda su Hrvati i Slovenci bili u većini, uveden je tal. jezik, a zadržan i dalje njemački. Hrvatski jezik mogao se rabiti samo u privatnim školama. Nakon propasti Ilirskih pokrajina Istra je od 1815. ponovno došla pod austr. upravu. Od 1820. š. je uređeno Pravilnikom FranjeI., koji se temeljio na ediktima Marije Terezije i JosipaII. te se ponovno vraća pod okrilje Crkve do 1869. Hrvatska su mjesta do 1847. ugl. imala školu u sjedištima dekana te u sjedištima župa, gdje su vođene župne knjige. U pučkim školama obično su učitelji bili kapelani, a dekani su bili nadzornici. Za obalne gradove novi škol. zakon dovodi do promjene u stupnju škola (Izola ima samo dvogodišnju osn. školu, Piran glavnu školu, Kopar glavnu i normalku), školskoga jezika (glavna škola na njem. jeziku) te obrazovanja djevojaka (u odvojenim školama ili razredima), koje u gradovima pohađaju i srednju školu. U Kopru je 1848. ponovno utemeljena gimnazija, koja prerasta u osmogodišnju srednju školu (Ginnasio G. R. Carli). Za otvaranje i rad škola bili su važni Zakon o odnosu škole i crkve iz 1868., Državni zakon o pučkim školama iz 1869. te Pokrajinski školski zakon iz 1870. Prema prvom zakonu o pučkim školama svećenici su prestali poučavati, a od tada su uz dozvolu vlasti mogli držati samo pomoćnu školu. Iako su se u dvije godine škole trebale pretvoriti u svjetovne, pomoćnih je škola bilo još desetak godina. Na slov. seoskom području počela se širiti mreža najprije slovensko-njemačkih škola (npr. u Dolini i Ospu), od sred. XIX.st. i slov. škola. Osnovne škole na seoskom području bile su mješovite, a u gradovima odvojene. Prema Zakonu iz 1869. djeca su polazila školu od 6. do 12. god., a nakon toga su još dvije godine trebala polaziti večernju školu. Otvarale su se građanske i obrtne škole. Donošenjem drž. škol. zakona upravu i nadzor školstva preuzelo je školsko pokrajinsko ili zemaljsko školsko vijeće za Istru, koje je imalo izvršnu vlast. Odlučivalo je o otvaranju novih škola, postavljalo i premještalo učitelje, koje je plaćala zemaljska vlada u Poreču. U kotarevima su postojala kotarska školska vijeća, na čelu s kotarskim kapetanima (poglavarima), a u općinama općinska škol. vijeća, na čelu s općinskim načelnicima. Kotarska i općinska školska vijeća ugl. su davala primjedbe i savjete pokrajinskom školskom vijeću u Trstu. Zakonom iz 1869. u čl. 6. uređuje se »da o nastavnom jeziku i o poučavanju u drugom zemaljskom jeziku u granicama koje određuje zakon, odlučuje pokrajinsko školsko vijeće, nakon što presluša one koji uzdržavaju škole« (osnovne škole uzdržavale su pokrajina i općina). Mnoga su općinska vijeća bila u rukama tal. stranke, koja je određivala tal. jezik u školi, što bi pokrajinsko školsko vijeće prihvaćalo. Iako je 1881. u Istri bilo tri četvrtine hrv. i slov. stanovništva, pokrajinska je vlast bila u rukama tal. političara. Od 1880. počeo se povećavati broj hrv. škola u Istri. To je bio rezultat uznapredovale nar. svijesti i općinskih vijeća koja su, podržavana stanovništvom, tražila otvaranje hrv. škola, a drž. vlasti počele su, na uporno pozivanje nar. zastupnika iz Istre, zauzimati pravednije stavove. Učitelja je bilo malo, pa je vlada polaznicima učiteljskih škola dodjeljivala stipendije, a oni su se obvezivali da će u pučkim školama raditi najmanje 6 godina. Učitelji su školovani u učiteljskim školama u Kopru i Kastvu. Koparska učiteljska škola imala je tri odjeljenja: talijansko, slovensko i hrvatsko, a s preseljenjem škole u Kastav 1905. Hrvati su dobili svoju školu. Hrvatsko odjeljenje u Kopru 1875–1908. završilo je 117 učitelja. Učiteljska škola u Kopru djelovala je 34 godine i imala veliku važnost za Hrvate i Slovence u Istri. God. 1891. osnovano je tal. školsko društvo Lega Nazionale, koje je otvaralo tal. škole i u hrvatskim i slovenskim sredinama (Sv. Kolomban, Krkavče, Božiči, Šmarje, Sv. Lucija) radi talijanizacije djece. Potpomagale su ga neke općine u Istri, pokrajinska vlada u Poreču, a posebice društvo »Dante Alighieri«. U hrv. su se selima otvarali i tal. dječji vrtići. Hrvatski narod bio je svjestan svojega prava na političko-nacionalnu i socijalno-gosp. ravnopravnost, pa je borba za hrvatski jezik kao nastavni jezik u školi postala općim narodnim zahtjevom, a započela ju je Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru. Za ostvarivanje ciljeva Društva, napose za pravo otvaranja hrv. škole, neumorno su se zauzimala dva predsjednika Društva i zastupnika u Carevinskome vijeću: D. Vitezić i V. Spinčić. Dugogodišnji tajnik društva bio je V. Car Emin, koji je napisao knjigu Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru (1953), prilog povijesti hrv. školstva u Istri. Društvo je svoj program ostvarivalo novčanim prilozima prikupljanim širom Hrvatske i dr. Među prvima bio je prilog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, a prikupljale su ih i Družbine istar. podružnice. S prikupljenim novcem počele su se otvarati škole te su se osiguravali smještaj i plaća učitelja. Prve Družbine škole otvorene su u Baderni i Kašteliru 1896., a potrebe su rasle jer su roditelji zahtijevali hrvatske i slovenske škole. Slovenske škole otvorile su se u Sv. Luciji, Rakitovcu, Sv. Barbari i Kopru. Družba je 1914. imala 43 škole sa 77 učitelja i 4 obrtna tečaja te 11 dječjih vrtića, a za I. svj. rata otvorila je dvije škole u Istri te po jednu školu u Češkoj i Moravskoj, kamo je u ratu Austrija bila evakuirala dio stanovništva juž. Istre. Zaslugom Družbe otvorena je i hrv. gimnazija u Pazinu 1899. God. 1913. u Istri je, zajedno s kotarom Krk i dijelom kastavske općine koji je po Rapalskom ugovoru pripao Jugoslaviji, osim talijanskih i njemačkih škola, bila 161 hrvatsko-slovenska pokrajinska škola (od toga 40 slovenskih), 43 hrvatsko-slovenske zasebne (Družbine) škole, 4 hrv. srednje škole (2 državne, 1 općinska i 1 zasebna privatna), 1 hrvatska obrtna škola, 1 hrvatska stručna produžna škola.

S tal. okupacijom Istre 1918. nastavljena je denacionalizacija hrvatskih škola, a već u prvim mjesecima ukinute su mnoge hrv. škole i pretvorene u škole s tal. nastavnim jezikom. Tako su u kotaru Pula ukinute gotove sve hrv. škole. Kako tada Hrvati i Slovenci nisu imali svojih predstavnika u parlamentu, nisu se ni formalno mogli braniti. Hrvatima i Slovencima, načelno su bila zajamčena sva nacionalna i kult. prava. Međutim, denacionalizacija se nastavila još snažnije zatvaranjem preostalih hrv. škola, njihovom talijanizacijom i progonom hrv. i slov. učitelja. Intenzitet denacionalizacije pojačao se akcijama fašista, koji su na najgrublji način uništavali u Istri sve što je bilo slavensko. S malo uspjeha tomu su se suprotstavljali polit. društvo Edinost, sa sjedištem u Trstu, te jedan hrv. i četiri slov. zastupnika u parlamentarnoj borbi za nac. i kult. prava. Napadi fašista nakon aneksije sve su se više usmjeravali na slavenske polit. organizacije, kult. i gosp. ustanove. Palili su se domovi kulture te progonili učitelji, svećenici i istar. domoljubi. Fašističkom škol. reformom G. Gentilea, objavljenom 1.X.1923., započelo je novo razdoblje odnarođivanja. Hrvatski i slovenski ukinuti su kao nastavni jezici u svim školama na pripojenom području, a u škole se uveo talijanski, počevši od 1. razreda škol. god. 1923/24. Na osnovi te zakonske odredbe fašistički je režim provodio denacionalizaciju i ubrzavao zatvaranje hrv. i slov. škola i prije predviđenoga roka 1929. Tako je i djeci Hrvata i Slovenaca oduzeto pravo na obrazovanje na materinskom jeziku. Novi oblici faš. škole bile su niže strukovne škole (Scuola complementare, od 1930. Scuola di avviamento professionale) poljop. i ind. smjera te Scuola medica unica (po reformi Bottai, 1939). U Kopru je 1939. otvorena i pomorska škola Scuola professionale marittima Nazari Saurio, koja se ugasila do kraja II. svj. rata.

U okviru NOP-a u II. svj. ratu otvarale su se partiz. hrvatske i slovenske škole, kojima je nedostajalo učitelja. Nakon pada fašističkoga drž. aparata, predstavnici Istrana u Pokrajinskome saboru u Pazinu, kao Istarski sabor, donijeli su 25.IX.1943. Odluku o ujedinjenju Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom. Sabor je zaključio da se što prije pristupi otvaranju hrv. škola. Sred. prosinca 1943. u Brgudcu je otvorena prva hrv. škola, u kojoj je poučavao seoski odbornik Mate Brajković. Radi organiziranja prosvjetnoga rada, ZAVNOH u Istru upućuje A. Hosta, koji je u zgradi i učionici bivše tal. osnovne škole u Sv. Donatu nedaleko od Buzeta 20.II.1944. otvorio prvu hrv. školu u Istri. Najveći problem pri otvaranju škola bio je nastavnički kadar, pa je odlučeno da se što prije otpočne s organizacijom tečajeva za učitelje. Na njih su pozivani omladinci sa završenom osnovnom školom ili s kojim razredom sr. škole. Prvi petnaestodnevni učiteljski tečaj, s 13 polaznika, ugl. s Buzeštine, održan je 6–21.III.1944. u selu Klarići, gdje je započet i drugi tečaj, ali je prekinut zbog njem. napada. Iste godine održan je 16–24.V., treći tečaj u Katunu pod Učkom, četvrti u lipnju u Oriču na Labinštini, te peti u Zatki na Barbanštini, također u lipnju. Od sred. srpnja do sred. kolovoza u Prnjanima se održavao šesti tečaj, a istodobno u Bolobanima na Labinštini sedmi. U Prnjanima je počeo i osmi tečaj, koji se morao preseliti u Peruške. Posljednji, deveti partiz. učiteljski tečaj u Istri održan je u Prnjanima od poč. listopada do sredine studenoga 1944. Tečajevi za osposobljavanje istar. učitelja održavali su se zatim u Čabru i Brodu na Kupi u Gorskome kotaru, a prošlo ih je oko 200 učitelja. U Istri je ljeti 1944. radilo 40 škola, a njihov je broj ovisio o vojnoj i sigurnosnoj situaciji.

Nakon II. svj. rata temeljni problemi istar. školstva bili su obnova i opremanje u ratu oštećenih zgrada te nedostatak učitelja. Rad je u školama bio otežan zbog velikoga broja učenika u učionicama sa samo jednim učiteljem. Radi osposobljavanja učitelja u Opatiji je bila otvorena Učiteljska škola Viktor Car Emin, koja je na poč. 1947. imala 156 polaznika, a pripremni razred položilo ih je 69. Na pedagoškome tečaju sa skraćenim jednogodišnjim školovanjem bila su 34, a u prvome razredu učiteljske škole 53 polaznika. Veći dio ih je nakon završenoga ped. tečaja raspoređen na rad u škole. Šezdesetak mladih Istrana polazilo je 1946/47. i 1947/48. učiteljsku školu u Čakovcu kako bi naučili hrv. knjiž. jezik, a i zato što je Pula bila pod angloamer. voj. upravom. Prve godine boravka u Čakovcu učenici iz Istre bili su podijeljeni u dvama odjeljenjima: predpripremno, koje su polazili učenici bez ijednoga razreda gimnazije, i pripremno, s učenicima koji su bili završili koji razred gimnazije. Druge godine školovanja učenici iz predpripremnoga razreda upisivali su se u pripremni razred, a oni koji su bili završili pripremni polagali su malu maturu i polazili prvi razred učiteljske škole. Prema broju polaznika učiteljskih škola u Oblasnome NOO-u bilo je planirano da se u pet godina školuje 150 učitelja. Na području tog odbora od 28683 obveznika školu je pohađalo 27085 ili 94,23% djece. Nakon Opatije i Čakovca učenici su došli u Pulu, gdje su nastavili polaziti učiteljsku školu. Obveznim je postalo pohađanje osnovne škole do 15. god. života. God. 1946. donesen je Zakon o sedmogodišnjem školovanju, kojim je sedmoljetka bila izjednačena s nižim razredima gimnazije, pa se nakon završenog VII. razreda polagala mala matura. Takvih je gimnazija bilo 25 (14 hrvatskih i 11 talijanskih), s 3175 polaznika: 1914 Hrvata i 1231 Talijan. Zakonom od 13.XII. 1951. uvedeno je obvezno osmogodišnje školovanje. U mjestima u kojima nije bilo takvih škola obvezna se nastava provodila u šestogodišnjim, odn. u četverogodišnjim školama. Proces nastajanja jedinstvene osnovne škole trajao je desetak godina. Osim učiteljskih škola, od 10.IX.1947. do kraja škol. god. 1952/53. u Puli je djelovao Željeznički tehnikum, jedna od najvećih škola u FNRJ. Pohađalo ju je oko 4600 učenika. Nakon odlaska savezničke vojske iz Pule bilo je dovoljno prostora za učionice i smještaj učenika, pa je u pojedinim škol. godinama u 56 odjeljenja bilo i do 2400 učenika. Radilo se na više mjesta u gradu, a najviše učenika bilo je u bivšoj vojarni Monte Zaro. U Bujama, Buzetu, Labinu, Pazinu, Puli i Rovinju otvarale su se raznovrsne srednje škole: gimnazije, klasične gimnazije, škole primijenjenih umjetnosti, turističko-ugostiteljske, gospodarske, industrijsko--obrtničke, ekonomske, medicinske, tehničke strukovne škole i dr.

Mreža slov. školstva nakon II. svj. rata obnavljala se i dopunjavala osnovnim školama, a u gradovima i strukovnim, glazbenim i srednjim školama, npr. niže gimnazije u Kopru (1945), Izoli i Portorožu (1947), učiteljište u Portorožu (1947), Slovenska pomorska i trgovačka akademija u Semedeli (1947), poslije Fakulteta za pomorstvo in promet, te Vinarsko-voćarska škola u Škocjanu kraj Kopra (1947). Zona A i Zona B STT-a vodile su različitu škol. politiku, a Zona B se nakon 1950. prilagođavala jugosl. modelu. To je vrijedilo i za tal. škole, koje su nakon priključenja FNRJ djelovale i dalje u istom broju kao u škol. god. 1953/54. Škol. reforma u NR Sloveniji 1958. spojila je osnovne škole i niže gimnazije u potpune osmoljetne škole. Korjenite promjene, ponajprije u sr. školama, zbile su se u Hrvatskoj i Sloveniji uvođenjem usmjerenog obrazovanja na poč. 1980-ih, uz dodatne promjene na poč. 1990-ih (mala matura i matura). U Sloveniji se od 1996. postupno uvodi devetoljetka, a u škol. god. 2004/05. uvedena je u svim osnovnim školama. Više škole počinju se razvijati od 1960., a nakon 1975. i visoke, kao odjeli fakulteta iz Ljubljane. Prema Zakonu o visokom školstvu iz 1993. više škole preoblikuju se u visoke, počinju se osnivati fakulteti, a 2003. osnovana je i Univerza na Primorskem. Otvorene su i talijanske srednje škole, posebno talijanska gimnazija.

LIT.: C. Cottone, Storia della scuola in Istria da Augusto a Mussolini, Capodistria 1938; T. Crnobori, Preporod hrvatskog školstva Istre u NOB, Zagreb 1963; M. Demarin, Hrvatsko školstvo u Istri između dva svjetska rata, Sisak 1972; B. Jakovljević, Prvi partizanski učiteljski tečaj u Istri, Rijeka 1979; isti, Partizanske učiteljice s Učke, Zagreb 1980; M. Demarin, Povijest školstva u Istri, u: isti, Pedagog i njegov svijet, Izbor iz radova dr. Mate Demarina u povodu 90. godišnjice života, Zagreb 1989; B. Milanović, Hrvatski narodni preporod u Istri, Pazin 1991; M. Marušič, Slovenska šola v Istri, Annales, 1995, 6.

V. Beltram, B. Jakovljević