Historicizam

Historicizam, stil u umjetnosti u drugoj pol. XIX.st. koji se za oblikovanje koristi bogatim repertoarom dosljedno ili proizvoljno povezanih elemenata pov. stilova: romanike, gotike, renesanse i baroka. U Istri je vrlo čest u arhitekturi, budući da je nagli urbanistički, gospodarski i društveni razvoj tražio prostore za nove namjene.

Izbor određenoga povijesnoga stila ima i simboličko značenje vezano za naručitelja i namjenu. Nove voj., polit., upravne, sudske i gosp. funkcije starih urbanih centara te željeznička pruga (od 1876) potaknule su graditeljsku aktivnost unutar pov. jezgri i izvan srušenih gradskih zidina (urbanizam). Nove su zgrade, osobito javne, predimenzionirane u odnosu na zatečenu pov. matricu, a oblikovanje i u drugoj pol. stoljeća još dugo slijedi nasljeđe klasicizma i bidermajera s početka stoljeća: zgrada Pokrajinske uprave u Poreču (1861), Gradska vijećnica u Pazinu, vile (vila Jaht kluba/Monai u Puli), mnogobrojne višestambene kuće. Za potrebe ratne mornarice austr. vojni inženjeri i arhitekti projektiraju u Puli velike objekte pod utjecajem bečkoga romantičnoga historicizma: neoklasicistička Palača vojne komande na Rivi (Admiralitet); Mornarička bolnica (1861., C. Moering), Mornarička vojarna i Mornarička strojarska škola (1870) u četvrti Sv. Polikarp; Hidrografski zavod (1871., srušen 1944) na Monte Zaru. Pročelja Mornaričkoga tehničkog odbora i Mornaričkoga suda pripadaju razdoblju visokoga historicizma. Prva zgrada Mornaričkoga kasina (1872., F. Adam), zamijenjena je 1913. novim zdanjem (L. Baumann) po uzoru na renesansne toskanske vile. Inačice neorenesanse obilježje su arhitekture u Istri 1880–1915., u rasponu od reprezentativnih rješenja do masovne primjene tipske kompozicije reduciranoga dekorativnog arhitektonskoga repertoara u izvedbama manjih javnih i višestambenih zgrada lokalnih graditelja. Mnogobrojne školske zgrade primjer su takvih rješenja: Državna njemačka gimnazija (1890., sada Arheološki muzej Istre), Pučka (sada osnovna) škola Šijana i Državna njemačka pučka škola (1908., sada Sveučilišna knjižnica) u Puli; Poljoprivredna škola (1903) u Poreču; zgrada Gimnazije u Rovinju (1913., L. Braidotti).

Stilsko-oblikovne inovacije i individualizirana arhit. rješenja unijeli su u Istru dulje ili kraće aktivnosti tršćanskih arhitekata visokoga historicizma. Pov. jezgru Pirana transformirao je tršćanski konzervator i projektant Giovanni Righetti ml. Njegov projekt nove, neorenesansne Palače Municipija (1879), te Palača Pravde (1890–91) E. Nordija slijede predložak tršćanskih palača. U Poreču u manjem mjerilu nove naglaske gradskoj slici pridaju realizacije Ruggiera i Arduina Berlama. U slogu venecijanske neogotike izvedena je 1911. Komunalna palača u Vodnjanu. Uz zaštitu i restauraciju starijih crkv. objekata, grade se i novi, npr. u Puli: neoromanička mornarička crkva Gospe od Mora (1891–98., N. Tomasi), neoklasicistička crkva sv. Srca Isusova (1904). U Rovinju, u sklopu Morskoga klimatskoga lječilišta izgrađena je crkva sv. Pelagija (1907–08., Guglielmo Stiassny), križnoga tlocrta, s kupolom i dvama zvonicima. Dvije nove crkve C. Seidla izgrađene su u Opatiji: manja, neogotička Evangelička crkva (1904) i Crkva Marijina Navještenja (1906–27), velika neoromanička trobrodna bazilika s kupolom. U Pazinu je 1913. započela gradnja Konvikta (Biskupsko sjemenište, Pazinski kolegij, Klasična gimnazija), po projektu neorenesansne »toskanske« palače-utvrde s tornjem (Anselmo Wernera, gradnja dovršena 1920-ih). Turist. arhitektura liburnijske rivijere, Opatije i Lovrana, za razliku od drugih dijelova Istre, slobodnija je i raznovrsnija u kombinatorici renesansnih i baroknih oblika. Sličnija zgradama austr. lječilišta, preuzima i uzore neprimjerene podneblju. Broj izgrađenih vila potkraj XIX.st. prati razvoj i strukturu gostiju turist. mjesta: reprezentativne stambene i ladanjske vile u Opatiji i Lovranu (neobarokna Villa Madona; Villa Rosalie, Villa Frappart), Portorožu (Villa San Lorenzo, srušena; Villa Righetti, 1893), na Brijunima, u Fažani (Villa San Lorenzo), Rovinju (Villa Vianelli, Villa Maria Antonia), Poreču (Villa Polesini). U Puli je vila stambeni tip zgrade namijenjen najvišim vojnim časnicima; na području Verude i Stoje, na prijelazu stoljeća izgrađena je rezidencijalna četvrt vila okruženih parkom (Villa Martinz, vile grofice von Siemuszowe Pietruska, Villa Trapp). Spoj rezidencijalnoga i ladanjskoga ostvaren je u dvorcu Benedetta Polesinija, izgrađenom u stilu toskanske neorenesanse na otoku Sv. Nikola kraj Poreča (1886., Catullo Bisi) te u dvorcu Georga von Huetterotta na Crvenom otoku kraj Rovinja (1890). Palača nadvojvode Karla Stefana u Puli (1888–90., Rudolf Klotz i Franz Oliva, srušena 1945) ujedinjavala je stambene, reprezentativne i upravno-administrativne sadržaje. U ind. arhitekturi započinje primjena novih konstrukcija od lijevana željeza. Već oko sredine stoljeća dva natkrivena navoza na otočiću Uljaniku, u sklopu Arsenala u Puli, izvedena su željeznom konstrukcijom proizvedenom u željezari Witkowice. Iste su proizvodnje stupovi u Tvornici duhana u Rovinju (1873–74), vidikovci postavljeni na prijelazu stoljeća na Brijunima te konstrukcija Gradske tržnice u Puli (1903). Historicizam u istar. arhitekturi traje i tijekom prvih dvaju desetljeća XX.st., kada povezivanjem i miješanjem povijesnoga i suvremenoga (secesija), nastaju mnogobrojni primjeri prijelaznoga stila (Hotel Riviera u Puli, 1909., C. Seidl).

LIT.: V. Ekl, Opatija – prostor i čovjek, Dometi, 1984, 9–10; A. Rubbi, Austrijske vile u Puli, Rovinj 1996; S. A. Hoyer, Il neoclassicismo triestino e lo storicismo a Pirano, Archeografo Triestino, 1999, 59, 2; J. Lozzi Barković, Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, u: Historicizam u Hrvatskoj (katalog izložbe), Zagreb 2000; I. Maroević, Arhitektura histori(ci)zma, u: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845–1900 (katalog izložbe), Rijeka 2001; Tvornica duhana Rovinj 1872 – 2002, Rovinj 2002.
M. Đilas