Herman Dalmatin (lat. Hermannus Dalmata, H. Sclavus, H. de Carinthia, H. Secundus), filozof, zvjezdoznanac i prevoditelj (sjeveroistočna Istra, oko 1110. – ?, nakon 26.II.1154.).

Osnovna je znanja vjerojatno stekao u nekoj benediktinskoj školi u Istri (neki drže da je bio benediktinskim monahom). Studirao je 1130.–34. u Chartresu i Parizu. Završivši studij tzv. slobodnih umijeća (prof. Thierry iz Chartresa), 1135. pošao je s Robertom iz Kettona (Chestera) na studijski put po zemljama sjevernog Sredozemlja i Bliskoga istoka, sve do Eufrata, ovladavši pritom arapskim jezikom. Potom se u Španjolskoj posvetio studiju astrologije odnosno astronomije, poglavito na temelju arapskih književnih i znanstvenih djela.

Svojim je izvornim djelima, kompilacijama i prijevodima na latinski znatno pridonio proučavanju prirodne filozofije i egzaktnih znanosti u Europi. Znanstvene pretpostavke temeljio je na opažanjima i znanstvenim djelima Indijaca, Kaldejaca, Babilonaca, Egipćana, Židova te na novijim arapskim proučavanjima. Držao je da se tajne svemira mogu otkriti promatranjem i ljudskim razumom, a da se gibanjem zvijezda mogu protumačiti mnoge prirodne pojave i zbivanja.

Godine 1138.–43. napisao je, preveo na latinski i protumačio dvadesetak djela. U glavnom djelu, astrološko-kozmografskoj raspravi De essentiis (1143.) povezuje zapadnoeuropsku platonističku znanstvenu predaju s Aristotelovom filozofijom; nebeska je bića (anđele) podijelio na deset nebeskih sfera i pripisao im određen utjecaj na ljude (navodi 5 esencija), govori o Bogu kao prapočelu, o postanku svemira kao prvotnom pohodu itd. Među glavnim su mu znanstvenim ogledima i kompilacijama: Libri imbrium (oko 1140.–41.), o kratkoročnoj i dugoročnoj vremenskoj prognozi; De indagatione cordis, De occultis (nakon 1140.), astrološki spisi s opisom planeta i njihova utjecaja na ljudski život; De circulis. De invenienda radice (prije 1143.), o izračunavanju udaljenosti svemirskih tijela i dr. Prijevodima Euklidovih Elemenata (vjerojatno 1140.), Abu Ma’sharova Uvoda u zvjezdoznanstvo (Introductorium in astronomiam, 1140.), u kojem Istru dijeli na Primorsku, Planinsku i Središnju, al-Khwarezmijevih Tablica (1140.–43.), a napose najstarijom latinskom redakcijom Ptolemejeve Planisphere (1143.) utirao je put sustavnu proučavanju egzaktnih i prirodnih znanosti na Zapadu.

U novije doba pripisuje mu se prijevod Ptolemejeva Almagesta s grčkog na latinski. Preko Abu Ma’sharova djela upoznao je Aristotelov filozofski sustav, iako, kao uvjereni chartresovac, svoj svjetonazor ne temelji toliko na Aristotelovu umovanju koliko na Platonovu (čije je predodžbe o »duši svijeta« zastupala i škola u Chartresu). Pridonio je i nastanku latinskog tzv. Toledskoga korpusa tekstova o islamu. U duhu zamisli Petra Časnoga da se Zapad treba suočiti s islamom »ne oružjem, kao što to čine križari; ne fizičkom silom, nego snagom razuma; ne mržnjom, nego ljubavlju«, preveo je s arapskoga dva kraća spisa o Muhamedovu podrijetlu i nauku: De generatione Muhamet (1142.) i De doctrina Muhamet (1142.); s Robertom iz Kettona preveo je Kuran na latinski (1142–43), a neki mu pripisuju i latinski prijevod oveće Saracenske kronike.

Njegov je opus uvelike pridonio znanstvenom i kulturnom preporodu Zapada u XII. i XIII. st.