Rehar, Radivoj, novinar, urednik, kulturni djelatnik, pisac i pjesnik (Šturje kod Ajdovščine, 4.I.1894. ‒ Kopar, 5.V.1969.).

Kršten je kao Franc, tako mu se zvao i otac, seljak, majka mu je bila Jožefa, rođ. Bratož, domaćica, a kći Lelja Rehar Sancin, vrsna slovenska jezičarka i prevoditeljica.

Nakon Radivojevog rođenja obitelj se preselila na imanje vlastelina Mayera u Rovni kod Vipave, gdje je i radila. Sjećanja iz tamošnje prirode, flore i faune Rehar će oblikovati u kasnijem pjesničkom i pripovjedačkom radu.

Pučku školu pohađao je u Vipavi, nižu gimnaziju u Idriji, a Trgovačku akademiju u Beču.

Nakon Prvog svjetskog rata među rođacima je prikupljao potpise za plebiscit protiv Italije, pa je njezinim dolaskom morao pobjeći preko granice u Jugoslaviju. Nastanio se u Mariboru, gdje je započeo novinarsku karijeru. Bio je najprije urednik političkog dnevnika Mariborski delavec (1919.-20.), potom glavni urednik njegovog sljednika Tabor, glasila Jugoslavenske demokratske stranke (1920.-24.). Bio je i urednik u mariborskom dopisništvu ljubljanskih Jutarnjih novosti, pa Narodnog dnevnika i Jugoslovana. Nakon što je 1927. Tabor kupio ljubljanski konzorcij Jutra i preoblikovao ga u Mariborski večernik „Jutra“, nastavio je raditi u tom dnevniku (do prestanka izlaženja nakon njemačkog napada na Jugoslaviju 6.IV.1941.) u kojem je 1932.-36. bio i odgovorni urednik, potom urednik kulturne te vanjskopolitičke rubrike. U tom je razdoblju bio i dopisnik raznih jugoslavenskih i inozemnih listova, među ostalim Prager Presse i Neue Zürcher Zeitung, a od svibnja 1939. do travnja 1941. i britanskog Timesa i Daily Telegrapha. U Mariboru je također 1936.-37. uređivao nezavisni časopis za politička, kulturna, sociološka i književna pitanja Piramida.

Društveno i kulturno aktivan, u Mariboru je bio među osnivačima i tajnik kluba likovnih umjetnika Grohar te dugogodišnji predsjednik njegova sljednika Brazde (od 1931.), koji je okupljao likovne umjetnike Štajerske. U to vrijeme počele su i redovne likovne izložbe u Mariboru. Zauzimao se i za napredak mariborskog kazališta.

Kao novinar uspješno se okušao u raznim žanrovima, od političkih komentara i uvodnika, preko kazališnih i književnih kritika, do feljtona i polemika, a kao urednik davao je prostora svim suradnicima bez obzira na politička opredjeljenja, ali je istovremeno bio žestok protivnik fašizma i nacizma. Bio je jedini slovenski novinar kojeg je uoči napada na Jugoslaviju imenom napadao njemački tisak zbog protunacističkih napisa, čak je i njemački veleposlanik u Beogradu tražio od vlasnika Mariborskog večernika „Jutra“ da ga smijene s uredničke pozicije. Nakon njemačke okupacije raspisana je nagrada za njegovo uhićenje tako da je morao prijeći u ilegalu. Preselio se u Ljubljanu, gdje je preživljavao pisanjem pod pseudonimima.

U neposrednom poraću nije mogao dobiti posao jer u ratu nije poštivao „kulturni muk” koji je nametnula Osvobodilna fronta. Nastavio je pisati za britanski tisak, ali skrivećki te se naivno upleo u obavještajnu mrežu. Otkriven je, uhićen pri pokušaju bijega u Italiju te je, pod optužbom za plaćenu špijunsku djelatnost za inozemnu (britansku) obavještajnu službu, u travnju 1948. na Vrhovnom sudu Slovenije osuđen na doživotnu robiju, ali je 1954. ipak pušten. Tada se s obitelji seli u Kopar, gdje je dobio posao na radiju, potom u Primorskim novicama te u Turističkom savezu. Surađivao je i u Slovenskom Jadranu te u tršćanskom Jadranskom koledaru, Gospodarstvu i Primorskom dnevniku.

Pisao je s lakoćom i u raznim žanrovima. Objavljivao je pjesme i prozu u brojnim tadašnjim glasilima: Domaći prijatelj, Slovan, Ljubljanski zvon, Mladina, Naš glas, Odmevi, Slovenska žena, Žena in dom, Slovenec, Umetnost, Vrtec, Angelček, Naš rod, Galeb i dr.

Napisao je više stotina omladinskih i dječjih pjesama, razne bajke, legende, pripovijetke, romane, dramske i omladinske predstave. Bio je prvi Slovenac koji je objavio znanstveno-utopistički strip (Potovanje po zvezdi Večernici, Ljubljana 1931.), smatra se začetnikom utopističkih i pustolovnih kriminalističkih priča u Sloveniji.

Prva knjiga, u vlastitoj nakladi, bila mu je zbirka pjesama za mlade Koromandija (Maribor 1927.), pa priče Začarani krogi (Ljubljana 1927.) i bajka Vijolica Vera (Ljubljana 1930.). Slijedila su i djela za odrasle: pripovijetke Vipavske povesti (Maribor 1933.) i povijesni roman Semisiris (Maribor 1936.). U Ljubljani je tijekom Drugog svjetskog rata napisao šest djela: dvodijelni roman Argonavti (pseud. Radislav Rudan, 1943.), psihološki roman Rina (pseud. Marij Skalan, 1943.), zbirke pjesama za mlade Mlada Vesna (1942.) i Živali in živalce (1944.) te zbirku priča Bilo je nekoč (1945.), sve pod pseudonimom Radislav Rudan.

U predratnom mariborskom Večerniku romane različitih žanrova objavljivao je pod pseudonimom Marij Skalan (Oceanopolis, Maščevanje profesorja Kabaja, Sida Silanova i Ramas in Jora). Pisao je i dramske tekstove, u mariborskom kazalištu uprizoren mu je „misterij života u 16 slika“ Učlovečenje (1944.), u Slovenskom narodnom kazalištu u Ljubljani drama September (1944.).

Izlaskom s robije ponovno počinje objavljivati, i dalje pod pseudonimima jer je bio marginaliziran. Autor je teksta za strip Za očetom (pseud. Janez Trnovc, crtač Miki Muster, Ljubljana 1956.), napisao je priču Pravljica o ugrabljenih otrocih (pseud. Vilko Banko, ilustrator Slavko Tihec, Maribor 1956.) i turistički vodič Vodnik po koprskem okraju (pseud. Rudo Goljak, Kopar 1957.).

Omladinske igre te drame objavljivane su mu na radijskim postajama (Trst A, Radio Koper), u školama se naveliko igrala njegova dječja predstava Palčki, čiji je rukopis izgubljen.

Niz mu je radova – omladinske predstave, zbirke pjesama, povijesne drame i (tragi)komedije u stihovima itd. – ostao neobjavljen, u rukopisu. Bavio se i prevođenjem (Oscar Wilde, Ersad Bey, Alphonse Daudet), uglavnom za časopise. Uz spomenute koristio je i druge pseudonime i inicijale (R. R. Rovanov, Errah, Saša Vrbnik i dr.). Više njegovih pjesama uglazbio je slovenski skladatelj Karol Pahor.